Nekada bi, kaže priča, novi direktor od starog naslijedio tri kuverte uz uputu da kod svake krize otvori jednu. U prvoj je pisalo: popljuj prethodnika, u drugoj, najavi restrukturaciju. A u trećoj: piši ostavku.
Ta je mudrost nastala prije nego je itko na ovim prostorima ugošćivao razne gurue kriznog menadžeriranja, kad su sindikalni izleti zamjenjivali team buildinge, a radnički savjeti brainstorminge. Nije bilo spin doktora, ali je bilo iskustva i nisu bili potrebni pojmovi koji zamagljuju stvarnost prikazujući je tajanstvenijom nego što doista jest.
Priča o tri kuverte obuhvaća najbolje savjete modernih magova PR-a. Sve je jasno: kad zagusti, jedno se vrijeme može izvlačiti okrivljujući prethodnike, potom se malo može izvlačiti na okolnosti, ali na kraju se sve izlike potroše i dođe red za pripremanje triju kuverti za svog nasljednika. Ne znaju se svi detalji razgovora između Ive Sanadera i Jadranke Kosor uoči njegova odlaska 1. srpnja prošle godine, ali u ovih devet mjeseci koliko je premijerka, Kosorova se ponašala kao da joj je u naslijeđe ostavio kuverte. Već je obilato iskoristila onu popljuj prethodnika. Uz izdašnu pomoć medija, građana i HDZ-a, bilo je to lagodno rješavanje prve krize. Na Sanadera je mogao navaliti tko je što htio, ali zasad se ne vide nikakve stvarne posljedice osim za njegov ego. Usput se nešto i pohapsilo, pa pustilo. Rejting se podignuo pa se dosta spustio i, eto, za nekoliko mjeseci već se pokazala potreba za otvaranjem druge kuverte.
Iz nje je Kosorova marljivo iščitala: najavi restrukturaciju. I, u četvrtak s Vlade stiže tzv. plan c: najava restrukturiranja poduzeća koje su državi dužna. Država im kao otpisuje dugove, ali tako da ulazi u vlasničku strukturu. Jedini kriterij koji je potrebno ispuniti da bi država otpisala dug jest realan program restrukturiranja, kaže Vlada. A država koja će otpisati dug zadržava pravo da svoj dio proda strateškom partneru. Zvuči poznato. Podsjeća na vrijeme kada je država sve društveno proglasila ničijim i podržavila pa onda krenula prodavati puneći blagajnu kako je stigla, na vrijeme kada je sanirala banke novcem građana pa ih onda prodavala stranim vlasnicima. Dakle, ništa inovativno, ništa što bi doista nudilo izlaz iz krize.
Odjednom se otkriva ono što je kao model već odavno potrošeno i nudi kao rješenje. Premijerka, naime, cijelo vrijeme propušta prilike koje joj daju mogućnost da se ponaša državnički i odmakne od onog što joj nameću uskostranački interesi. Ponaša se kao taokinja politike koja ju je dovela na sadašnje mjesto i sad već ostavlja dojam osobe kojoj je jedino važno pod svaku cijenu zadržati se na njemu. Ako treba biti protiv objave Registra branitelja da bi je zadržala, bit će protiv toga. Ako treba zbog HDZ-ove nervoze napasti Josipovićevu ispriku u Sarajevu, ona će je napasti.
Gotovo je nezamijećeno prošla jasna poruka iz EU: lijepo je da ste otvorili neke korupcijske afere, ali nas ne zanima otvaranje, nego zatvaranje. Pozorno će se pratiti nastavak i konačne presude. Nisu EU važni novi uhićenici ako ni jedna priča nema finale. Može premijerki biti zgodno da još nekoga smjesti u Remetinec, poput čelnika HEP-a, primjerice, ali to će pozornost građana odvući samo na nekoliko dana, a EU neće nimalo impresionirati.
Nakon toga ponovno slijedi suočavanje sa stvarnošću. A ako iz njega proizlazi Šukerovo otkriće da stečaj sam po sebi ne mora biti ništa loše, onda se građani moraju upitati zašto je HDZ početkom 2000-ih onako krvnički napadao Linića koji je to isto govorio. Da bi deset godina nakon toga otkrili isto i ponudili to kao svoje senzacionalno rješenje? Čini se ipak da je krajnji trenutak da oni kojima je ova vlast dužna konačno postanu njezini dioničari. Da oni odluče žele li i dalje ovako loš menadžment na čelu ubogog poduzeća zvanog Hrvatska. Ako doista ne mogu smisliti ništa bolje, vrijeme je za treću kuvertu. Onu u kojoj piše: ostavka.
Premijerka mora pozvati na red Josipovića.