Umjesto osude izbjeći tragediju

Ostaviti svoje dijete jedna je od najtežih trauma koje se u životu mogu dogoditi. Dijete koje će i kada odraste do kraja života mučiti pitanja koja će obilježiti njegovu osobnost, utjecati mu na samopouzdanje i biti trajni okvir za svaki njegov postupak. Majku će, ako je to učinila prisebna i svojom voljom, do smrti mučiti grižnja savjesti. Tko zna kako će se raspetljati ovaj slučaj i tko zna koje su okolnosti dovele do odluke poslije koje ništa više neće biti isto. Ali poražavajuće je pribjeći glatkoj osudi, kakvoj smo prečesto skloni. Ta sklonost često i dovodi do očajničkih poteza kakav je ovaj, a zbog te sklonosti zakazali su i njeni bližnji pa je žena, djevojka ili djevojčica mjesecima vjerojatno bila sama s očajem zvanim neželjena trudnoća. Ne zna se je li bebu donijela majka ili netko drugi, ali mjesto na kojem je ostavljena, zdravstvena ustanova, upućuje na to da je netko očajan za bebu htio pomoć. I umjesto jalove osude, sada kad je srećom dijete zbrinuto i izbjegnuta je moguća tragedija, važno je spriječiti da se ona dogodi na drugoj strani. Vrijeme neposredno nakon porođaja osjetljivo je za svaku ženu, i onu koja ima vrhunsku skrb i maksimalnu pažnju i ljubav, a kamoli za nesretnu osječku rodilju. A kao i svaki put kad imamo posljedicu, propitujemo o uzroku. Dugogodišnja nedovoljna briga društva za ranjive skupine ogleda se u vječnom nedostatku novca, potkapacitiranosti stručnih timova i generalnim minoriziranjem potrebe za prevencijom i centrima podrške.