Uspjeh kapitalizma prepolovio je svjetsko siromaštvo

Prije mjesec dana napisao sam: „Svijet je takav – za istu kvalitetu biramo proizvod koji je jeftiniji, bez obzira tko ga i gdje napravio. Zbog toga je danas teško organizirati održivu proizvodnju konfekcijske odjeće u Hrvatskoj. Prije 60 godina mi smo bili ono što je danas Bangladeš... U međuvremenu je svijet napredovao. Različiti kontinenti i države različitom brzinom. Oni siromašniji su, zbog mobilnosti kapitala i širenja tehnološkog napretka (posebno komunikacija), napredovali brže. Ugrožavajući time radna mjesta u Europi“. I odmah sam se upitao – ima li što amoralno, ili loše u tome?

Pa naravno da nema, gledajući iz globalne perspektive, ako su doista svi ljudi svijeta, u našim glavama i srcima, jednaki. Upravo obrnuto, takav rezultat na svjetskoj tablici trebali bi pozdraviti svi. Ekstremno siromaštvo (definirano kao dnevni dohodak manji od 1,25 dolara) prepolovljeno je od 1990. do 2010., u samo dvadeset godina. Pet godina prije roka koje si je postavilo 147 zemalja tadašnjih članica UN-a, kao jedan od „milenijskih razvojnih ciljeva“.

Zastrašujuće dvije milijarde ljudi živjelo je ispod te po sebi mizerne granice koja omogućava tek golo preživljavanje – kruh, vodu i nekakav krov nad glavom. Nikakav bombon, lijek, internet, mobitel ili školski udžbenik... Danas ih je manje od jedne milijarde. Zašto ih ne izvući, sve, iz siromaštva za deset godina? Svijet to može, dokazao je. Stopa rasta BDP-a u nerazvijenim zemljama u posljednjih dvadeset godina dvostruko je viša od ostatka svijeta. I treba biti!

Dobar dio spomenutog rezultata ostvaren je zahvaljujući Kini. Tamo je uspjeh najvidljiviji. I uzroci. Komunizam pod vodstvom „velikih humanista“ znao je glađu istrijebiti stotine milijuna ljudi. Samo u Kini za Mao Ce Tunga od 1958. do 1962. oko četrdeset milijuna ljudi! Umrlo od gladi u pravednosti komunizma. Najviše zbog „genijalnog“ Maovog plana nazvanog „Veliki skok naprijed“.

A upravo je taj kapitalizam, sa „zločestim“ multinacionalnim korporacijama i bankama, koje u težnji za profitom iskorištavaju jeftinu radnu snagu, omogućio prepolavljanje svjetskog siromaštva. Taj i upravo takav. Kapitalizam, nikakve agencije UN-a ili humanitarci. Nakon što ga je i još nominalno komunistička Kina, počevši s Dengom, prigrlila bez fige u džepu. Uz uvjet da ih Zapad ne maltretira, barem ne ultimatumima, s tim svojim višestranačjem. I ode glad, ode kinesko siromaštvo u povijest. Kada su napustili komunizam. Još da netko uvjeri gladujuće Sjevernokorejce... pitanje je dana.

E sad, upravo ono što možemo prihvatiti kao nesporni svjetski napredak, stvara nama, Hrvatima i ostalim Europljanima, brojne probleme. Neki televizor montiran u Kini nije više napravljen u Njemačkoj. Neka jakna sašivena u Daki nije više sašivena u Novom Marofu. Sličnih primjera je milijune. Dodajte tome novu Rusiju, Indiju, Brazil..., pa novu Bugarsku, ili „gdje je ono“ Azerbajdžan – u svjetskoj utrci neki je novi raspored snaga i nabija se strašan tempo!

A mi? Ekonomski gledano – preskupi (navikli na relativno fini standard) da bi konkurirali Kini u konfekciji ili serijskoj brodogradnji, a nedovoljno sofisticirani i motivirani da bi konkurirali Americi ili Njemačkoj u naprednim tehnologijama, proizvodima i uslugama s „većom dodanom vrijednosti“. Još gore od toga, rješenje problema neki traže na potpuno pogrešnoj strani!

Priča se (lupeta) o potrebi „reindustrijalizacije“. Lupeta se o pogubnosti stranog kapitala „u strateškim sektorima“. Lupeta se o državnom vlasništvu kao jedinom zaštitniku nacionalnih interesa. Lupeta se o „pogrešnom ekonomskom modelu“, o „neučinkovitom neoliberalnom modelu“. Prijeti se onim malobrojnim stranim investitorima koji su već uložili u Hrvatsku da neće kao do sada „izvlačiti novac“ (svoj novac!) iz zemlje. Organiziraju se (i to baš u Zagrebu!) kojekakvi svjetski „subverzivni festivali“ kao nekakav odgovor tobože nepravednom i nehumanom svjetskom kapitalističkom poretku. Ne nudi se ništa konkretno, sama magla...

Stoga, opametimo se. Razvijmo (konačno!) kapitalizam da bismo se uspješno nosili sa svijetom, ovdje, točno na pola puta između New Yorka i nekog sela pored Dake.