Abdulkarim (15): Ne bojim se smrti, osvetit ću svog oca!

Nije me strah umrijeti jer želim biti mučenik i osvetiti tatu kojega su Gadafijevi plaćenici pred nama zaklali – rekao nam je petnaestogodišnji Abdulkarim iz sela Kikla, najmlađi pobunjenik u Libiji. Na žalost, taj prerano odrastao dječak, umjesto knjige, u ruci drži kalašnjikov, a školu je zamijenio ratištima. Ni njegovi suborci nisu puno stariji, Mohamedu je 17, a Ibrahimu 18 godina. Gledam i pažljivo slušam njihove priče i jednostavno ne mogu vjerovati što čujem. Naime, iz sela Kikla, koje se nalazi na vrhu planine Nafousa, 120 kilometara južno od Tripolija, Gadafijeve snage odvele su sve muškarce od 18 godina pa naviše i do danas nitko ne zna kamo su odvedeni i koja je njihova sudbina iako je više nego sigurno da su ubijeni.

Držeći položaj prema gradu Assabe, zadnjem uporištu Gadafijevih snaga, razgovor s Abdulkarim u nekoliko navrata bio je prekidan jer dječak i njegovi suborci morali su odgovoriti na provokacije koje su dolazile s druge strane. Nekoliko rafala iz automatske puške te projektila – i druga je strana ušutkana.

Mučenik ili učenik

– Eh, sada možemo razgovarati u miru jer više neće pucati. Malo ste blijedi, niste se valjda prestrašili ovo malo pucnjave – kroz smijeh mi je rekao golobradi dječak i dodao: – Ma to nije ništa, da ste bili tu kada smo oslobađali Kiklu, mislim da biste pobjegli. Tukli su nas sa svih strana, granate su padale kao kiša na selo, ali što vrijedi kada nemaju srce. Iako sam ponosan što sam među pobunjenicima, nisam sretan zbog toga jer mislim da nije smjelo, a ni trebalo, doći do ovolikog ubijanja – rekao nam je Abdulkarim i objasnio: – Kada jedan narod više ne želi vođu, on mora napustiti funkciju i otići, ali na žalost, Gadafi to nije htio. Ubio mi je tatu – njegovi su ga vojnici zaklali – ubio mi je strica, ubio mi je prijatelje... Ja ću ostati s pobunjenicima dokraja, ako poginem, bit ću mučenik, a ako ostanem živ, vratit ću se u školsku klupu. Jer školu moram završiti. Idem u drugi razred srednje i jednog dana, ako preživim ovaj rat, želim biti doktor. No, sve je u božjim rukama.

Abdulkarima smo upitali da li bi mu tata, da je živ, dopustio da bude pobunjenik.

– Možda ne – odgovorio je i dodao: – Kada sam se htio priključiti pobunjenicima, rekao je da ja moram čuvati obitelj, ali kada je on ubijen, mama mi je rekla da moram zauzeti njegovo mjesto među pobunjenicima. Iako me na početku nisu htjeli primiti, moja upornost ipak je urodila plodom i eto me među njima.

Iako svjesni da ima samo 15 godina, ali i toga da drži kalašnjikov u ruci, Abdulkarima smo upitali je li nekoga ubio licem u lice, na što je on hladnokrvno odgovorio:

– Nisam nikoga ubio, makar sam mogao da sam to htio jer, zarobili smo velik broj gadafijevaca i plaćenika iz Čada i Nigerije. A u borbama, ne znam, nisam vidio. Ali Bože moj, to je rat, ako ti ne ubiješ njih, oni će tebe, zar ne – smiješi se Abdulkarim.

Dok smo razgovarali s njim, zazvonio mu je mobitel.

– Evo, vidite, zove me prijatelj koji je išao sa mnom u školu, ali na žalost, na drugoj je strani i neću mu se javiti jer je njegov tata ubojica. Da je htio, mogao je spasiti moga tatu jer on je bio zapovjednik plaćenika. Ostali smo mi u kontaktu sve dok mi nisu zaklali tatu. Iako mi je poslao poruku u kojoj mi je izrazio sućut, nisam mu odgovorio i neću mu nikada oprostiti. Tko zna, možda ću i ja ubiti njegova tatu. Rat je okrutan zar ne?!

Roker u duši

Zanimalo nas je na koje se načine Abdulkarim zabavljao prije rata.

– Kao i svaki drugi dječak, želio sam završiti školu i osnovati obitelj. Slušao sam rock glazbu, obožavao plesati i bio lud za nogometom. I mi smo ljudi, volimo život i volimo uživati u svemu što nam je Bog dao. Nadam se da ću, kad završi ovaj rat, završiti školu, zaplesati uz glazbu, potrčati za loptom i nadoknaditi sve što sam propustio iako znam koliko visoka može biti cijena slobode. Ali ja sam spreman za nju i umrijeti – ponosno nam je rekao mladi borac Abdulkarim.