Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavio je u intervjuu u Spiegelu da ulazak Turske u EU podržava još samo 30% birača, što je strašan pad u nekoć proeuropski oduševljenoj naciji. Prije godinu i pol Davutoglu je u intervjuu za Obzor izjavio da (tada) ulazak u EU podržava čak 60% građana, ali da ih samo 35% vjeruje da će se u tome i uspjeti jer su “izgubili povjerenje u objektivne procjene mehanizama u EU”. Kulturne i vjerske predrasude prema Turskoj postojale su u EU i tada, ponajprije u redovima ekstremno desnih stranaka. No, i N. Sarkozy je već tada tvrdio da Turska ne spada u Europu, a A. Merkel nudila je privilegirano partnerstvo umjesto punopravnog članstva. Gubitak strpljenja, vjerojatno i povrijeđeni ponos – razloga za hlađenje snova o članstvu u EU Turci su iz Europe dobivali napretek.
Posljednjih godina, međutim, imali su ih napretek i kod kuće. Turska je iz nekoć zaostale zemlje naglo izrasla u 19. gospodarsku silu svijeta. Prošle godine imala je rast BDP-a od 8,9%, dok je Njemačka, i to kao članica EU koja se najbrže oporavlja od krize, imala 3,6%. Turski dug iznosi 41,2% BDP-a, izrazito manje od velikih članica EU, a nezaposlenost joj je u razini europskog prosjeka. Kad se zna da je osobna potrošnja u toj zemlji u 2010., godini krize, porasla 6,8%, postaje jasno zašto Turci EU možda više ne smatraju nužnom za razvoj i dobar život. Iako se premijer Recep Tayyip Erdogan u aktualnoj predizbornoj kampanji za parlament nije pretrgnuo u spominjanju EU, pobjeda njegova konzervativnog AKP-a ipak je izvjesna.
Možda čak i apsolutna. Ipak, u Turskoj se posljednjih godina njegova mandata bilježi sve snažnije nezadovoljstvo odnosom prema medijima i demokratskim tekovinama. Riječ je o sekularno raspoloženoj političkoj manjini kojoj EU stoga vjerojatno djeluje sve primamljivije.
Turskoj po bilo kojim kriterijima nije mjesto u EU, ali im želim sve najbolje izvan nje