Kako je to naizgled čudno. Jedan čovjek ode, a milijuni koji ostanu zbog toga osjete da su sami. Lančana reakcija emocija koja pritom uslijedi, kao potvrda misli da “suze ponekad zacakle tek da vide da l’ tu viteza ima”, još je veća legitimacija spomenutom strahu kako se određena i ne baš mala civilizacijski zbližena skupina ljudi više jednostavno neće imati oko čega okupljati niti će je imati tko okupiti. Ne, ne znači to da će oni prestati postojati.
Upravo suprotno. Njihovo bivanje nikada i nije bilo sporno, ali ostat će raštrkani, u svojoj samozatajnosti nedovoljno agresivni da bi ih se danas vidjelo, nedovoljno ekshibicionistički da bi se nametnuli kao standard i prekomjerno pristojni da ih se ne bi gledalo kao slabiće i gubitnike. To što svijet počiva na njihovim leđima, koga je briga kad si nikada za to neće i ne žele preuzeti zasluge. Drugi su tu da parazitiraju na njihovoj konzistentnosti i karakteru.
Njihov izlazak na scenu prethodnog vikenda vjerojatno je bio posljednji u tome sastavu. I s tim povodom. Centripetalna sila koja ih je privlačila, barem jednom godišnje, poništena je u gravitaciji života, težini koja nas, prije ili kasnije, odvuče prema zemlji, prema valovima više ili manje katarzičnog suočavanja s neminovnim. Sada će to biti samo lutajuća svevaseljenska tijela, bez svoga sunca kao osi koja ih drži na zadatim putanjama i u sazviježđu u kojem se vrijeme i udaljenosti ne mjere svjetlosnim godinama, nego se zbližavanje događa zbog dobrote. A tu i jest bit novog zakona relativnosti; samo se masa uspomena i sjećanja može množiti s privrženošću na kvadrat, što ipak nije dovoljno da se zakonitosti fizike pruže preko ograničenosti postojanja.
Barem ne još. I barem ne doslovno. Ljudi su izašli na ulice gradova prvi put nakon dugo vremena, a da to nije bilo zbog prosvjeda, zbog procesijanja, zbog traženja prava ili krivca. Jednostavno, spontano su se okupili da bi izrazili poštovanje jednom od njih koji ih je inače godinama okupljao dobrotom. Vidjelo se kao rijetko kada koliko ljudi grozničavo traže instituciju ili pojedinca koji će emitiranjem dobrote svijet modelirati prema vječnim, stvoriteljskim nakanama, ako je prema čovjeku i svim drugim živim bićima ovaj uopće bio iskren. Ne znam jeste li zapazili koliko se pasa našlo na tim okupljanjima, bilo uz svoje dvonožne prijatelje, bilo u njihovu naručju.
Poruka univerzalne dobrote tako je nenametljivo, a kako bi drukčije i mogla, bila potvrđena i zapečaćena suzama. Uz sjećanje na onog od njih koji ih je izazvao na izlazak drugi veliki motiv tih ljudi bila je poruka da se žele okupiti oko dobrote i građanske civiliziranosti. One nedostaju današnjem svijetu. Nijedna institucija više ih ne nudi kao središte i glavnu motivaciju djelovanja, nema ni pojedinaca koji će pribjeći njihovoj dosljednoj primjeni iz prizemnog straha da zbog njih ne ispadnu glupi. Zbog toga je ovo vrijeme grča, mi se svi panično bojimo dobrote; vlastite, da nas ne izigra i učini priblesavima, i tuđe, jer odmah počinjemo sumnjati u časne namjere svakoga tko nam s tom intonacijom priđe. U nedostatku vanjske snage koja je zadobila naše povjerenje i u podozrivosti prema svojim snagama raspršimo se po izohipsama i izobatama, gubeći se iz vidokruga davimo se u osjećaju uzaludnosti, promašenosti i nemoći.
Velike praznine razdaljina između dobrih popunjavaju oni drugi, pragmatici bez obzira i srama, spremni žrtvovati i mater ako im njezina sjena osigura zaradu ili slavu. Dobrote jednostavno nema, ona se ne nudi, prezrena je i ismijana, žigosana kao infantilna utopija unutar koje će utočište pronalaziti nepopravljivo neambiciozni i spori. Ali nije tako. Naprotiv. Nije dobrota kao slabost svijet učinila ovako spornim mjestom, nego je insuficijencija dobrote od svijeta učinila kontinuirani ring, borilište i umiralište zbog čega su ljudi dezorijentirani u vakuumu iz zla u gore, besciljno plutaju i grozničavo traže priliku gdje bi pristali i udahnuli dah olakšanja.
Pritisak je neshvatljiv i raste. Mi se povijamo i panično tražimo uporišnu točku oko koje bi se imalo smisla okupiti. Već prema afinitetima. Zato potpuno razumijem iskrene vjernike koji u entitetu sumnjive postojanosti traže utjehu i pristanište, ruku pruženu da ih izvede iz drmusavog kolopleta stalnih negativnosti. Crkve su odavno izgubile auru dobrote, ali stvoritelj još uvijek može dokazati svoju nevinost i čovjek, vjernik, ima puno pravo vjerovati u to. Pogotovo ako u srži tog koncepta samo želi osjetiti dodir blagosti i naklonosti viših sila koje bi ga k dobrome trebale sigurno prevesti.
Je li bog zatajio ili je proračunati klerikalac zatajio boga, tko će znati u neravnopravnom odmjeravanju snaga nakon kojeg je jedino bjelodano da deset tisuća godina religijskog iskustva čovjeka kao biće nije učinilo sretnijim. Još smo jednako udaljeni od razrješenja misterija života, još smo podjednako daleki shvaćanju neminovnosti umiranja, a sve smo dalje i dalje od spremnosti da se žrtvujemo zbog smisla dobrog. Ako bog, ili više njih, doista postoji, nije odavno bilo prikladnijeg vremena da se pokaže na djelu, da potvrdi što misli o ljudima, o životu. Ili to možda upravo čini. Ovako?!
Politika, da se čovjek nasmije, nije ni zamišljena kao poligon dobrote, nego upravo suprotno, trebala je biti karantena pokvarenosti, samo se malo prelila posvuda, preko nasipa sanitarnog legitimiteta i ta kloaka, zbog naše slabosti i pokornosti, postala je mjerilo svega. Zato ni kultura ni znanost više nisu instrumenti dobrote i lijepog, nego nakarada i taština, sitnih prevaranata i krupnih provijanata. U zdravstvu je, ne trpajući sve u isti koš, jasno, dobro zastalo u listama čekanja, u školama dobro je uglavnom postalo gradivo na najveću moguću daljinu, u novinarstvu ono se izgubilo kao služinče politike. Krug zla je zatvoren. Samo ponekad, naizgled slučajno, poput „tobož nevažnog galeba“ pojavi se netko da ulije ljudima nadu kako nije sve izgubljeno i da dobro ima glasnika spremnog da najavi okupljanje.
„Neki su stopu ispred vremena, ludi jahači, izviđači, milju ispred plemena. Tek posle sebe hvaljeni, na trgu zlobe paljeni, očiju punih suza, a obraza suvih. Na pravdi boga blaćeni, tek posle sebe shvaćeni, neki su mandoline u dolini gluvih...“ Kad ih jednom ne bude, kada odu na vječni istok, tek tada se osmjelimo shvatiti što smo izgubili. Hoćemo li ikada više dočekati „ludog izviđača“ da nas pozove pjesmom, pismom, riječju? Negdje se možda ona/on već priprema, ali hoćemo li ga znati prepoznati? I za ovog prethodnog trebala su desetljeća, samo više jednostavno nemamo toliko vremena. Dobro više ne smije čekati...