Basna o cvrčku i mravu sedamstotinjak je godina starija od kršćanstva i našega doba. A ipak, jedna je to od najnerazumnijih ljudskih priča, distopija mnogo mračnija od Orwellove “1984.” U toj uznemirujućoj distopiji budućnost se ne zbiva u nekom teško dohvatljivom vremenu, za deset, pedeset ili stotinu godina, nego se, kalendarski neumitno, zbiva svake sljedeće zime. Basna o cvrčku i mravu jedina je distopija za koju znam da se odvija u sadašnjosti. I to vječnoj sadašnjosti.
Basnu je, kao i još nekoliko temeljnih priča našeg imaginarija (“Lisica i grožđe”, “Seljak i roda”, “Lisica i gavran”), napisao grčki rob Ezop, o čijem životu ne postoje sasvim pouzdani izvještaji, ali ja volim vjerovati u onaj u kojem se tvrdi da je bio toliko mudar da je svojom mudrošću zaradio slobodu te da je zatim radio kod babilonskog kralja Likurga. Bio mu je, kako se tvrdi, odgonetač zagonetki. To je zanimanje prema kojem imam najveće strahopoštovanje. Sljedeće po redu je zanimanje mikrobiologa.
U basni “Cvrčak i mrav” mrav cijele godine, od proljeća do kasnije jeseni, marljivo radi, ubija se prikupljajući ljetinu i spremajući zimnicu, kiseli kupus i paprike, kuha džemove, slatka i marmelade, krumpire i jabuke sprema u trapove, dok njegov dobar drug, cvrčak, naokolo svira, pjeva i pleše, piše i sklada nove pjesme, usrećuje i zabavlja sav livadni svijet, pružajući neki dublji metafizički smisao njegovu teškome radu. Ali kada dođe jesen, mučeniku cvrčku mrznu se prsti, puca mu glas od zime, a smočnica, koju smo u našoj kući odvajkada zvali špajzom, ali ta riječ nije za priče i basne, prazna mu je da praznija ne može biti. Mrav tad umjesto da dio svoje zimnice prebaci bratu cvrčku, umjesto da se oslobodi svih onih tegli s kiselim i slatkim, kojih ionako ima previše, kreće popovati cvrčku i pridikovati mu kako je on, cvrčak, naokolo svirao, pjevao i veselio se, dok se pošten svijet spremao za zimu.
Što je pouka ove basne, jer svaka basna ima pouku? Obično se prihvaća pouka mrava, ali postoji i pouka cvrčka. Ne samo da postoji nego je na njoj zasnovana ljudska civilizacija. Zamislimo da nastupi tišina, da više ništa ne svira i da nitko više ne pjeva. Zamislimo da se pitanje autorskih prava striktno ostvari pa da se više ne smije odsvirati nijedan ton, da se ne smije otpjevati nijedna pjesma, kao što se, recimo, ne smije uzeti kruh u pekari a da se ne plati? To je poanta basne o cvrčku i mravu.
Od proljeća i od onoga posljednjeg predepidemijskog koncerta, održanog u zagrebačkoj Areni, na kojemu je Nina Badrić otpjevala svoju posljednju pjesmu, traje ruganje sirote mravlje zajednice cvrčcima. Vrijedi se po stotinu puta sjetiti one pojave koja je upravo Ninu Badrić upućivala na krumpirišta, umjesto da pjeva. A još više vrijedi se sjetiti sve te nepregledne anonimne hejterske mase koja se svih ovih mjeseci ruga pjevačima, jer nemaju gdje pjevati, glumcima, jer nemaju gdje glumiti…
I dok se oni tako rugaju, naokolo se čuju radioaparati, sviraju kompjutori i gramofoni, s televizije se dernjaju odavno snimljeni cvrčci. I mravlji svijet, obuzet epidemijom, misli da mu sve to nekako pripada. I da mu pripadaju filmovi, koji se emitiraju na televiziji, pjesme što ih pjevuše dok se tuširaju, fotografije koje im iskaču na kompjutorskom ekranu ili koje vješaju po svojim fejsbucima. Čak im i knjige, ako umiju još i čitati, jednako pripadaju. A zapravo im ne pripada ništa od svega toga. I ako bi Nina Badrić trebala vaditi krumpir, oni bi, mravi, trebali sebi smisliti nove pjesme koje će pjevušiti, a prije toga bi im trebali biti ugašeni svi ti interneti, radioaparati, televizori, preko kojih se odašiljaju rezultati teškoga cvrčkovskog rada. Na kraju krajeva, ni u ovoj priči oni više ne bi smjeli biti mravi, jer ćemo i za roba Ezopa ispostaviti autorsko pravo, nego bi opet bili ljudi. Ali kakvi ljudi, ako se žele lišiti imaginacije, mašte, umjetnosti i svega onog što s prezirom hejtaju hejtajući pjevače i umjetnike bez posla? Čovjek je imaginacija, sve drugo u čovjeku je majmun.
Alen Vitasović je pjevač. Kažu da je autor najprodavanijeg albuma u povijesti samostalne Hrvatske, “Gušti su gušti”. Možda i nije najprodavaniji, ali jest jedan od najboljih pop-albuma svih naših domaćih muzika. Premda mi je devedesetih izlazio na uši, jer ga se odsvakud moglo čuti, premda sam u to vrijeme s Alenovim glasom tonuo u san i budio se, i tada sam, kao i danas, u tim pjesmama, što ih je uglavnom napisao Livio Morosin, čuo neko čudo, na kojemu sam obojici zahvalan. Alen je imao, i do danas ima, glas kakav su, recimo, imali Edith Piaf ili Kemal Monteno. Svatko od njih mogao bi otpjevati svaku izgovorenu rečenicu i riječ materinskog jezika. To su pjevači koji bi, tako se to kaže, mogli otpjevati telefonski imenik. Kao da je u glasu Alena Vitasovića pjesma starija od melodije, kao da je melodija posljedica i nuspojava njegova nevjerojatnog pjeva. On je taj rođeni cvrčak iz Ezopove basne.
Ali u tim pjesmama je i nešto mnogo važnije i općenitije, nešto što se tiče zajednice, koju, samo zahvaljujući imaginaciji, čine ljudi, a ne majmuni. Livio Morosin je, pišući za Alena Vitasovića, svojim pjesničkim i glazbenim darom stvorio okvir svome zavičajnom jeziku. Nakon albuma “Gušti su gušti” ljudima se nekako učini da je istarski pogodniji za pjevanje od književnog hrvatskog. I još im se učini da je to govor u kojem je lijepo bilo roditi se. Pa kad otputuju s druge strane Učke i kad čuju te ljude, pomisle da je sav taj svijet jedan veliki dvadesetčetverosatni mjuzikl Alena Vitasovića i Livija Morosina. Istrani najednom govore kao da pjevaju, baš poput Talijana. Otkud najednom to? Otud što su njih dvojica snimila album “Gušti su gušti” i što su onda još neki daroviti ljudi snimali neke pjesme, koje su postale živi okvir jedne žive kulture. I sad biste, možda, vi da vam Alen Vitasović okopava krumpire?
Početkom studenog, ili krajem listopada, po rubovima trećerazrednih portala moglo se, kao naročita bizarnost, pročitati da Alen Vitasović nema novca za telefon, pa onda više nema ni telefon. Ljude takve vijesti zabavljaju. Kao što ih zabavlja to što Alen Vitasović nema gdje nastupati i što se ne može baviti svojim poslom. A kada se oni pak ne mogu baviti svojim poslom, kada dobivaju otkaze po svojim općinama, trikotažama, tvornicama, kioscima i dućanima, onda je to tragedija. Tri tisuće godina, skoro, prošlo je od Ezopove basne o cvrčku i mravu, a taj nemušt svijet nikako da shvati da cvrčak ne samo što se bavi jednim ozbiljnim poslom nego je cvrčak zrcalo mravljeg života. Cvrčak mravu omogućava autorefleksiju. Bez njega čovjek bi doista bio majmun.
Pritom, Alen Vitasović čovjek je osebujnog odnosa prema sebi, svome zdravlju i trezvenosti. To se umjetnicima događa: steknu dojam da je duh moćniji od materije, da je njihova pjesma snažnija od njihovih tijela. Ali za naš mravlji svijet dodatni je to razlog da se naruga Vitasoviću i da ostane u uvjerenju da je baš dobio ono što je i zaslužio. Pritom, on je pametan, dobar i drag čovjek. Jednom je, sjećam se, briljirao u kvizu. Imponira mi, kvragu, kad je čovjek zainteresiran i kad sam od sebe nešto o svijetu oko sebe zna!
Baš u vrijeme kada su capaki, beroši i markotićke ponovo zatvorili Hrvatsku, ali nedosljedno, tako da zatvore samo one koji vjeruju u ovo, dok su širom otvoreni oni koji vjeruju u ono pa onda tako virusa najednom ima u kavanama i restoranima, a nema ga u crkvama, i to je načelo njihove znanosti i epidemiologije, baš u to, kažem, vrijeme, Alen Vitasović je skupa sa svojim suradnicima Marcom Grabberom i Ivanom Arnoldom napisao i snimio pjesmu, čiji je spot zatim snimljen u mitskim Orbanićima, pod naslovom “Oštarije su mi zaprli”. Pjesma je autoironična i iz njegove i iz kolektivne perspektive: “Kako da se sutra zbudin/ Ja oštarije niman./ Svo vino sam popija/ I niman kamo poj.” Čim sam prvi put ovo čuo, bila je to moja pjesma o zaključavanju. A refren ide ovako: “Oštarije su mi zaprli/ I ljudi više nideri ni./ Oštarije su mi zaprli/ Samo me još niki vrag drži/ Ustala si/ Samo još ti.”
Ovo je druga pjesma iz vremena epidemije. Prvu je objavilo Zabranjeno pušenje (“Korona, hit pozitivan”). Što je smisao ovakve pjesme? Ezop je jako dobro znao odgovor na to pitanje, pa je zato kod Likurga i mogao raditi kao odgonetač zagonetki. Možda je odgovor slutio i sam cvrčak, ali mrav, na žalost, nije imao pojma. Pa mu zato i jest bilo tako teško. Već nekoliko tisuća godina traje plemenito ljudsko nastojanje da izađemo iz kalendarske distopije, koju je dobri Ezop opisao u svojoj basni. Svaka je epidemija samo izraz podivljalog kalendara.