Analiza: Tomislav Karamarko bi bio loš premijer

Kada je 1963. Konrad Adenauer odstupio s mjesta prvoga poslijeratnog kancelara i prepustio ga tvorcu njemačkoga privrednog čuda Ludwigu Erhardu, u vladajućoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) nastupilo je doba dvovlašća. Adenauer je, naime, zadržao mjesto predsjednika CDU-a s kojega je mogao kontrolirati novog kancelara, kojemu nije previše vjerovao. Istodobno, Erhard nije krio da želi biti Volkskanzler, narodni kancelar, a ne zatočenik vlastite stranke u Kanzleramtu. Njegova nesklonost strankama i stranačkoj državi bila je tolika da neki tvrde kako je u CDU ušao tek 1963., a ne 1949., kao što je pisalo u njegovoj članskoj iskaznici. Takvo ponašanje kancelara nije naišlo na razumijevanje u CDU-u, a s Adenauerom je održavao „prisilnu suradnju“. Nakon tog iskustva demokršćani se nisu više upuštali u eksperimente s dvojnim vodstvom.

Njemački poučak

Kada je 1974. Willy Brandt otišao s kancelarske dužnosti zbog špijunske afere, naslijedio ga je Helmut Schmidt. Mislio je da ne mora preuzeti i mjesto predsjednika Socijaldemokratske stranke (SPD) te ga je ostavio Brandtu. Prihvaćeniji u javnosti nego u vlastitoj stranci, posebice na njezinu lijevom krilu bliskome protunuklearnome i drugim novim društvenim pokretima, očekivao je da će mu leđa u stranci štititi Brandt. On je to neko vrijeme i činio, ali je kasnije odbio biti kancelarov kišobran. Napeti odnosi između SPD-ova kancelara i predsjednika stranke završili su u javnom očitovanju ideološko-političkih razlika i osobnih nesnošljivosti, pa je Schmidt u svojim sjećanjima priznao da je pogriješio što je dužnost šefa stranke ostavio Brandtu.

To loše iskustvo nije omelo SPD da obnovi praksu dvojnog vodstva u Schröderovoj eri. Gerhard Schröder postao je kancelar 1998. dok je predsjednik SPD-a bio Oskar Lafontaine. Znatne ideološke i političke razlike, kao i vidljiva osobna nesnošljivost među njima uzrokovali su lančane krize u odnosima stranke i njezine vlade pa je Schröder 1999. „svrgnuo“ Lafontainea s čela stranke. On je uzvratio napuštanjem mjesta ministra financija, a potom i stranke. No usred svojevrsne pobune u stranci, nakon što je vlada 2003. prihvatila „neoliberalnu“ Agendu 2010., koja je shvaćena kao projekt razgradnje njemačke socijalne države, Schröder 2004. opet odstupa s mjesta predsjednika SPD-a i prepušta ga Franzu Münteferingu. Premda mu je Müntefering bio odan, jaz između kancelara i njegove stranke sve se više produbljivao. „Genosse der Bosse“ ili „drug bosova“ svojom se politikom i životnim stilom – volio je, kao i Sanader, odijela Brioni i pušio ekskluzivne Castrove cigare Cohiba – nepovratno udaljio od socijalnoga i političkog identiteta njemačke socijaldemokracije.

Ta su iskustva stvorila brojne protivnike, ali i pokojeg zagovornika dvojnog vodstva. Protivnici tvrde da je spojenost uloge predsjednika vlade i predsjednika jedine ili najjače vladine stranke bitno svojstvo parlamentarnih demokracija. Vlada može biti djelotvorna samo ako je šef jedine ili najjače vladine stranke ujedno i premijer. Ako premijer ne kontrolira svoju stranku, ona se može prometnuti u sredstvo oponiranja politici „vlastite“ vlade i njezina predsjednika. Premijer može izgubiti potporu u stranci, a time i izvor svoje političke moći. Ako u stranci otprije postoji više struja ili ako se one oblikuju pod utjecajem politike vlade, vjerojatni su otvoreni sukobi, masovno osipanje članstva i odcjepljenje pojedinih frakcija. Napetost između šefa vlade i stranke gotovo je strukturno zadana, pogotovo ako šef stranke ne misli da je to mjesto vrhunac njegove političke karijere te očekuje da zamijeni ili naslijedi premijera. Vodeći ljudi stranke postaju tada otvoreni politički suparnici.

Zagovornici dvojnog vodstva tvrde da razdvajanje dviju uloga povećava intelektualnu i radnu energiju premijera koja se može uložiti u vođenje vlade. On se udaljava od prijepora i sukoba u stranci čije smirivanje i rješavanje iziskuje mnogo vremena i strpljenja. Nadalje, premijer može donositi odluke koje vjerojatno nikad ne bi donio kao predsjednik stranke. Odvajanje je posebice smisleno ako predsjednik stranke ima neka osobna svojstva koja su bliska članovima stranke, ali mogu biti disfunkcionalna na mjestu premijera. U Hrvatskoj se zamisao o dvojnom vodstvu prvi put pojavila uoči parlamentarnih izbora 2007. kada je SDP istupio s projektom prema kojemu predsjednik stranke Ivica Račan ne bi bio i kandidat za novog premijera. Ta je uloga prepuštena Ljubi Jurčiću koji je funkcionirao kao neka vrsta osobnog Račanova namjesnika i koji se u SDP učlanio nedugo prije izbora. No Račan je umro prije izbora, a njegov nasljednik Zoran Milanović nije pokazivao oduševljenje tim projektom i stanjem u koje je doveden. Nije se samo Milanoviću činio besmislenim projekt prema kojemu bi žestoka izborna kampanja koju je vodio protiv HDZ-a i Sanadera osobno trebala rezultirati instaliranjem Jurčića na čelo nove SDP-ove vlade. Stoga je usred kampanje svrgnuo Jurčića s mjesta premijerskog kandidata. Jurčić to nije dobro primio, njegovi su odnosi s Milanovićem bili trajno poremećeni te je nedugo nakon izbora napustio SDP i osnovao vlastitu stranku koja je doživjela krah na izborima 2011.

No u SDP-u nije posve zamrla zamisao o dvojnom vodstvu. Uoči parlamentarnih izbora 2011. viđeni stranački dužnosnik Slavko Linić javno se zauzeo za razdvajanje uloga predsjednika Vlade i stranke ako SDP pobijedi na izborima. Taj je stav potkrijepio negativnim iskustvima iz mandata Račanove vlade tijekom kojega su se i premijer i SDP-ovi ministri potpuno usredotočili na poslove u vladi te zapustili stranku koja se teško oporavljala od toga političkog nemara. Linić je, sada u ulozi ministra financija u Milanovićevoj vladi, taj stav ponovio nedavno, točno onoga dana kada je Milanović pozvao članove SDP-a da mu daju plebiscitarni mandat da nastavi voditi stranku. No nikad nije bio do kraja otvoren i nije obznanio bi li Milanović trebao odstupiti s mjesta premijera ili s mjesta predsjednika SDP-a. A možda je taj izbor ostavio njemu na volju, dobrohotno pokazujući kako misli da on može biti i jedno i drugo, ali ne oboje istodobno.Zamisao o dvojnom vodstvu posredno su aktualizirali i prošlotjedni izbori u HDZ-u. Među pet predsjedničkih kandidata otpočetka su u oči upadale dvije figure koje nisu bile prikladne da istodobno budu i predsjednici stranke i potencijalni premijeri. Domagoj Milošević gotovo je prototipski primjer političara koji nije prikladan da bude vođa HDZ-a. Ideološki bezličan i nevičan javnim i zakulisnim stranačkim igrama, ostavljao je dojam da ga poglavito zanima premijerski stolac, a da HDZ shvaća kao sredstvo s pomoću kojega jedino može zasjesti na nj. Kad bi doista jednog dana postao predsjednik HDZ-ove vlade, vjerojatno bi vodstvo stranke lake duše prepustio nekome drugom. No nakon debakla na izbornom saboru teško da će se ikad naći pred tim izazovom.

Želi obje funkcije

Milan Kujundžić je pak prototip potencijalnoga stranačkog vođe koji bi teško obavljao dužnost premijera. Arhaični ideološki desničar nije pokazao da ima ikakva dodira s modernom politikom. Dobar Hrvat, dobar katolik i vjeran tuđmanovac – to su referencije koje su očito još uvijek dostatne za uspjeh u stranačkoj politici, ali su posve deplasirana osnova za vođenje vlade jedne demokratske države u 21. stoljeću.

A što je s novim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom? Karamarko je izrijekom kazao da želi biti i predsjednik stranke i predsjednik Vlade. No dosad se javno profilirao isključivo kao stranačka figura s nizom svojstava koja bi mogla biti disfunkcionalna na mjestu predsjednika Vlade.

Ostavimo li postrance umješno tehničko vladanje vidljivom i nevidljivom politikom, koje je nedvojbeno utjecalo na rezultate stranačkih izbora, Karamarko je pobijedio poglavito na temelju promicanja protukomunističke i nacionalističke ideologije. U rijetkim i lošim javnim istupima nastoji se, doduše, prikazati kao protivnik obiju velikih totalitarnih ideologija 20. stoljeća, fašizma i komunizma, ali konkretno uglavnom istupa kao protivnik komunizma i njegova naslijeđa u suvremenoj Hrvatskoj. Pritom nerijetko „pleše“ po rubu selektivnoga povijesnog revizionizma, što bi operativno moglo završiti u „prekomjernom granatiranju“ ljevice i obnovi anakronih i besplodnih ideoloških sukoba u zemlji.

Nekakav novi nacionalizam koji smjera rekroatizaciji HDZ-a i Hrvatske ideološki je nejasan, ali bi praktično mogao biti opasan. Što znači pohrvaćivanje Hrvatske? Tko je Hrvatsku dekroatizirao i koga treba ukloniti da bi se ona rekroatizirala? Jer, netko je uvijek kriv zato što se krenulo pogrešnim putem. Tko je to: zakrabuljeni komunisti, ljevica, SDP, Srbi, detuđmanizirani HDZ, Europska unija ili svi oni zajedno?!

Umjesto da upada u ideološke stupice koje je postavio sam sebi, Karamarku bi bilo bolje da hitno poradi na programskom profiliranju HDZ-a i da se kroz taj proces i sam profilira kao moderniji političar kako ne bi nužno bio potencijalni disfunkcionalni premijer kakvim se sada doima. U tom bi procesu mogao otkriti i suvremene sadržaje hrvatstva i odustati od njihova reciklirana preuzimanja iz „statičnih“ povijesnih ideologija. Možda će se Karamarko doista, kako neki priželjkuju, prometnuti u hrvatskog Orbana. Nadajmo se samo da Hrvatska u tom slučaju ne bi krenula putem ekonomski polubankrotirane, demokratski dekonsolidirane i ideološki jednobojne Orbanove Mađarske.