Antonia bi možda bila živa da MUP nadzire osuđene kriminalce

Da hrvatska policija na razini MUP-a ima odjel koji bi se bavio samo potragama po međunarodnim tjeralicama, Antonia Bilić ne bi nestala i vjerojatno bi bila živa, a Dragan Paravinja odavno bi bio smješten tamo gdje mu je i mjesto – iza rešetaka. Da hrvatska policija ima odjel za potrage, ljudi poput Paravinje bili bi provjeravani, ne tzv. tihom provjerom, nego tako da znaju da su pod policijskim povećalom, nadzirani te se možda ne bi usudili činiti kaznena djela.

Nema baze podataka

No hrvatska policija nema ni odjel za potrage ni nadzor osuđenih kriminalaca, a kamoli onih za kojima su raspisane međunarodne tjeralice. Hrvatska policija čak bez razloga ne smije radi provjere zaustavljati vozače kamiona na cesti jer bi se to moglo smatrati – maltretiranjem.

Što je još gore, hrvatska policija nema ni bazu osuđenika ili osumnjičenika za seksualne delikte, kao što je, primjerice, imaju neke druge zemlje. Zbog svega toga što hrvatska policija nema, a trebala bi imati, Dragan Paravinja mogao je nesmetano krstariti Hrvatskom i neometano činiti zločine iako su za njegovu kriminalnu prošlost u susjednim zemljama znali i MUP i Ministarstvo pravosuđa.

Zašto je tome tako te tko je kriv što je jedan mladi život vjerojatno ugašen, pitanja su bez odgovora. Jer u državi kao što je Hrvatska nikada se ne rješavaju uzroci, nego samo posljedice. A posljedice su strašne – nestala je mlada djevojka, koja je po priznanju osumnjičenika ubijena – dok se uzrocima tragedije nitko nije bavio kada je za to bilo vrijeme.

A to vrijeme bilo je u siječnju 2007., kada je beogradski ured Interpola obavijestio zagrebačke kolege da je za Paravinjom raspisana međunarodna tjeralica. Provjerom u informacijskom sustavu MUP-a ustanovljeno je da je Paravinja hrvatski državljanin, što automatski znači da ne može biti izručen drugoj državi. Jedino što se moglo učiniti jest o svemu obavijestiti Ministarstvo pravosuđa i DORH te od Srbije tražiti ustupanje postupka.

Svi mjerodavni uključeni u ovu priču – MUP i Ministarstvo pravosuđa – tvrde da je učinjeno sve što se moglo, obaviješteni su svi koji su trebali biti, traženo je ustupanje postupka... No da je uistinu napravljeno sve što se moglo, Antonia Bilić danas bi bila živa, a Paravinja ne bi uspješno godinama bježao ruci pravde i neometano živio u Hrvatskoj. I to sve samo zbog činjenice da ga od izručenja državama na čijem je teritoriju zločine počinio štiti – hrvatski Ustav.

Paravinja nije prvi kriminalac koji je iskoristio rupe u zakonu te činjenicu da ima dvojno državljanstvo. Dovoljno je samo sjetiti se dvojice pripadnika zemunskog klana – Sretka Kalinića i Miloša Simovića – koji su se u lipnju prošle godine razračunavali na jezeru Rakitje. Sve do tog trenutka ta su dvojica neometano godinama živjela u Hrvatskoj. Štoviše, Kalinić je imao hrvatske dokumente, po koje je čak osobno došao u PU zagrebačku. Tko mu je to omogućio, pitanje je na koje nije odgovoreno ni tijekom policijske istrage ni tijekom sudskog postupka. Slično je bilo i sa Željkom Milovanovićem, koji je kao lice s tjeralice mjesecima neometano hodao po Zagrebu, pratio Ivu Pukanića a da nitko tko je to trebao nije primijetio.

Čekalo se zlo

Koliko još Paravinja, Kalinića, Simovića, Milovanovića... hoda Hrvatskom – pitanje je na koje nitko ne zna odgovor. Kao što je pitanje bez pravog odgovora i tko je za to kriv.

Zasigurno je samo jedno. Kao i mnogo puta do sada, trebalo se dogoditi zlo da bi se shvatilo da se neke stvari trebaju mijenjati. Uostalom, na tom je tragu izjava Miljana Brkića, zamjenika ravnatelja policije, koji je javno poručio da je slučaj Paravinja možda prilika da se neke stvari promijene. Za Antoniju Bilić ta će promjena doći prekasno.