Baćko je lud za vlašću i pokušat će ostati na čelu zemlje do kraja života

Dok se cijeli svijet s više ili manje uspjeha bori protiv pandemije koronavirusa, u Bjelorusiji život neometano teče. Potpuno suprotno drugim europskim zemljama, bivša sovjetska republika na istočnoj granici Europske unije svoje je granice ostavila širom otvorenima, baš kao i vrata bjeloruskih crkava koje danas na pravoslavni Uskrs srdačno dočekuju vjernike. I to nije ni približno sve. Tamošnja Premier League jedina je europska liga u kojoj se još igra nogomet, a u tijeku je treće kolo. Derbi između Minska i gradskog suparnika Dinama održan prije nekoliko dana privukao je na stadionu u bjeloruskoj prijestolnici oko 3000 navijača, a gledatelji su dobrodošli i na ostalim utakmicama nacionalne lige. Većina europskih zemalja je u karanteni, no bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko nije zabrinut.

“Bolje je umrijeti stojeći nego živjeti na koljenima”, rekao je na lokalnoj televiziji nakon hokejaške utakmice koju je netom odigrao. “Ovdje nema virusa, ne vidim ga”, poručio je Lukašenko. Do prije neki dan tvrdio je da u ovoj državi koja ima oko 9,5 milijuna stanovnika mrtvih od COVID-19 nema. Kada je Ministarstvo zdravlja objavilo da u Bjelorusiji ima 2919 slučajeva zaraze koronavirusom i 29 mrtvih, Lukašenko je rekao da su smrtni slučajevi rezultat postojećih zdravstvenih tegoba kod pacijenata, poput srčanih bolesti i dijabetesa. “U ovoj zemlji nitko neće umrijeti od koronavirusa. Javno to obznanjujem. Apsolutna je glupost zatvarati državne granice. Panika nam može nauditi više od samog virusa. Pijte votku, dva puta tjedno u saunu i radite na farmama, traktor sve izliječi”, lijek je koji predlaže Lukašenko. Zašto? Jednostavno, zato što može.

On je sada “broj jedan”. Nakon ostavke predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbajeva prošle godine u ožujku, Aleksandar Lukašenko postaje šef države s najduljim stažem na postsovjetskom prostoru zbog čega je, između ostalog, zaradio epitet “posljednjeg europskog diktatora”.

Naime, taj 65-godišnji autokrat s prepoznatljivim brkovima, nalik braći Čvorovićima iz kultnog “Balkanskog špijuna”, željeznom rukom predvodi Bjelorusiju već 26 godina.

Bivši sovjetski direktor

Rođen je 30. kolovoza 1954. godine u Vitebskoj oblasti. Budući da mu je majka, inače mljekarica, zatajila identitet oca, Lukašenko je tijekom školovanja često bio žrtva vršnjačkog nasilja. Nakon završene pedagogije i agronomije sredinom 70-ih godina služio je nekoliko godina kao časnik pograničnih postrojbi zadužen za političko obrazovanje. Nakon vojske postaje komunistički rukovoditelj, a potom i direktor velikog državnog poljoprivrednog gospodarstva. Uspinjući se na političkoj ljestvici, budući bjeloruski predsjednik 1990. izabran je za zastupnika u Vrhovnom sovjetu Bjelorusije, u kojem se čvrsto zalagao protiv raspada Sovjetskog Saveza.

No, kraj je neizbježan, a Lukašenko stječe veliku popularnost među sunarodnjacima kao borac protiv korupcije, te upravo on kao predsjednik parlamentarnog povjerenstva za borbu protiv korupcije iznosi optužbe protiv vlade Stanislava Šuškeviča koji pritisnut dokazima napušta poziciju.

Na prvim slobodnim izborima za bjeloruskog predsjednika, na kojim se natjecao kao nezavisni kandidat, mnogi promatrači smatrali su ga autsajderom, ali njegov populizam u drugom krugu donio mu je 80 posto glasova. Kada je u srpnju 1994. izabran za prvog predsjednika, Bjelorusija je bila neovisna tek tri godine. U to vrijeme Lukašenka su u narodu od milja zvali “baćka” (otac), a svoju popularnost iskoristio je dvije godine kasnije kada je organizirao referendum kojim je produžio svoj mandat s četiri na sedam godina. U godinama koje slijede, na novom referendumu ishodio je ukidanje ustavnih odredbi o ograničenju mandata, pa ih je dosad nanizao uzastopno pet. Dok se u unutrašnjoj politici zalagao za očuvanje sovjetskih ekonomskih institucija i politike, u vanjskoj politici bio je žestok protivnik američke i zapadne politike te se smatra jednim od najvjernijih saveznika Rusije. Zapadu je znao žestoko prkositi pa je tako 2012. komentirao novi krug sankcija EU protiv Minska riječima da je “bolje biti diktator, nego homoseksualac”, referirajući se na njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westervellea, koji se javno izjasnio kao gay.

Već dulje vrijeme vješto balansira između Istoka i Zapada. Ako je u sukobu s Rusijom, približava se Europskoj uniji – i obrnuto. “On je sjajan političar koji politiku instinktivno razumije. Istodobno je okrutan, štedljiv i nemilosrdan. On je lud za vlašću”, opisuje ga bivši bjeloruski političar Anatol Ljabedzka. Prije desetak godina, međutim, zbog sankcija EU, počeo se postupno distancirati od Moskve i približavati Zapadu. Nakon ruske aneksije Krima, Lukašenko je u toj krizi ostao neutralan i stekao međunarodni ugled zahvaljujući pregovorima o istočnoj Ukrajini u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Također, predsjednik je oslobodio i neke oporbene aktiviste, i tako otvorio put prema ukidanju sankcija EU-a, što se i dogodilo 2016. godine.

Tajnovit privatni život

Ipak, zemlja nije postala demokratska. U mračne strane njegove vladavine pripada krajnje personalizirani autoritarni režim. Lukašenko se oslanja na obavještajnu službu KGB, koja u Bjelorusiji i danas nosi to ime, kao nekada u Sovjetskom Savezu. Putem referenduma donio je izmjene zakona i ustava kako bi imao više ovlasti i neograničenu mogućnost ponovnog izbora. Parlamentu je oduzeta moć, liberalna oporba marginalizirana, a mediji cenzurirani. Neki oporbeni političari su nestali bez traga, prosvjedi su bili ugušeni. Peti i posljednji mandat dobio je s čak 83,5 posto glasova! Smrtnu kaznu ne planira ukinuti. Tijekom vladavine, od 1994. godine potpisao je oko 250 naloga za pogubljenje, a poštedio je samo jednog osuđenika. “Osjećam se strašno i preplašeno. Duboko sam uznemiren jer znam da će netko zbog mene biti pogubljen. Ali, život u zatvoru je još gori budući da su ljudi tamo u kavezu kao životinje”, izjavio je.

Liderskom stilu oca nacije ostao je vjeran sve do danas. Brine se, recimo, da krave nisu previše prljave i da imaju dovoljno hrane. Tako je u ožujku prošle godine, zbog lošeg stanja na jednom poljoprivrednom posjedu, smijenio nekoliko dužnosnika, uključujući ministra poljoprivrede.

Često se čuje da je Lukašenko u svojoj republici s oko deset milijuna ljudi održao neku vrstu “mini Sovjetskog Saveza”, što se odnosi na relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne potpore. No, više od nacije, ostao je vjeran sebi: troši tri puta više novca za vlastitu sigurnost nego za zdravstvo, a osiguranje je organizirano u tri skupine čuvara koje se sastoje od po šest osoba.

Njegov privatni život obavijen je velom tajne. Ima tri sina – najstarijeg Viktora, koji je visoki dužnosnik obavještajne službe i očev pomoćnik za nacionalnu sigurnost, srednji sin Dmitrij visoki je dužnosnik Bjeloruskog olimpijskog odbora. Ova dva sina rođena su u braku s bivšom suprugom Galinom Žolnerovič, ubogom kolhoznicom koja živi u zlatnom kavezu u selu Rižkoviči pod stalnim nadzorom zaštitnika režima, a javni istupi su joj, dakako, zabranjeni. No, “mali princ” svakako je Lukašenkov treći, najmlađi sin Mikalaj zvan Kolja, iz izvanbračne veze s liječnicom Irinom Abeljskom, koja na sina ne polaže nikakva prava.

Kolja, danas 15-godišnjak, već ima burnu biografiju u kojoj je zapisano da se susreo s papom (Benediktom XVI.) i da je više puta obavio inspekciju vojske, pred ruskim predsjednikom igrao se pozlaćenim pištoljem. Dječak je nadgledao vojne parade, a govori se da su mu generali dužni salutirati i spominje se dječakov zlatni pištolj koji mu je svojedobno poklonio bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. Otac ga je dugo odijevao u ista odijela kao sebe, primjerice u istu svečanu vojnu odoru za parade ili tamnoplavu kombinaciju za dan izbora, kad je ubacio očev glasački listić. Upravo je tada Lukašenka ponosno govorio kako ga je sin nagovorio da glasa za samoga sebe.

“To sam učinio prvi put u svojoj političkoj karijeri”, kazao je nakon što je osigurao sebi i četvrti predsjednički mandat, pa se nakon toga žestoko obračunao s prosvjednicima, zatvorio više od 700 ljudi, među kojima i svoje protukandidate. Bjeloruski predsjednik, koji priznaje da ima “autoritaran stil vladanja”, no smatra da je to prihvatljivo ako se “vlada na dobro naroda”, sve manje krije da odgaja novog vladara na svoju sliku i priliku. Lukašenko ga naziva svojim talismanom.

Mlađahna partnerica

“Lukašenko je vrlo osamljena osoba. Sam se distancirao od svih, jer se svakoga boji. Nikome ne vjeruje. Čak i starije sinove vidi kao protivnike koji ga žele zbaciti s vlasti. Kolja je jedan vrsta psihološke zamjene za njegovu usamljenost. Uostalom, mali dječak mu ne može biti nikakva prijetnja”, ističe politički analitičar Uladzimir Padhol.

Kada se pojavljuje na televiziji nemoguće ga je vidjeti kako razgovara ili se igra s drugom djecom. No, s vremena na vrijeme na vidjelo izađu neke zanimljivosti. Primjerice tijekom parade za 1. svibnja, vidjelo se kako se Kolja igra s novim iPhoneom. A čini se da je Kolja dobio i novu maćehu. Njegov otac, predsjednik Lukašenko, krajem prošle godine pojavio se na hokejaškoj utakmici u Minsku s 43 godine mlađom misicom Marijom Vasiljevič (23), koja je netom postala i izabrana zastupnica u parlamentu. Unatoč tome što nema nikakvog političkog iskustva i što nije imala nikakvu kampanju, mlađahna priležnica diktatora kandidirala se na parlamentarnim izborima 17. studenog te je nakon objave rezultata postala najmlađom zastupnicom u povijesti Bjelorusije. Možda i buduća gospođa Lukašenko?

No, najveći izazov za Lukašenka tek predstoji: odlazak ili ostanak na vlasti? No, nedavno je dvojba riješene nakon najave da će sljedeći predsjednički izbori biti održani kako je i planirano, ove godine, kada kreće po novi mandat. “S obzirom na moju trenutačnu situaciju, stanje u zemlji i stav naroda prema meni, ne mogu se ne kandidirati”, izjavio je. Lukašenko je “talac” sustava koji je sam stvorio, tvrdi Valerij Karbalevič, autor Lukašenkove biografije.

“Lukašenko nema izbora osim pokušati ostati na vlasti do kraja života”, rekao je Karbalevič dodajući da bi njegov odlazak doveo do promjene režima, a nasljednika je teško zamisliti. Odrastanje bez oca u tolikoj mjeri pogodilo je Lukašenka da je svojem sinu Kolji namijenio predsjedničku ulogu kada za to dođe vrijeme. No, kada je odrastao, dječak je tu ulogu odbio pa njegov “baćka” više nema izlike nego ostati na tronu “kako ga nitko poslije ne bi mogao optužiti da je odustao u trenutku kada je potreban državi”. I tako već 26 godina.