Italija je pred bankrotom! Čak dvije studije, jedna engleska i jedna talijanska, ustvrdile su proteklih dana da Italija “vjerojatno neće biti u stanju u cijelosti vratiti svoj javni dug, nego će biti prisiljena na neku vrstu jednostranog restrukturiranja duga”. A kako se svako restrukturiranje ugovorenih uvjeta zaduživanja smatra ogluhom, kolokvijalno govoreći to znači samo jedno: bankrot Italije.
Do tog zaključka došli su analitičari londonskog društva za upravljanje fondovima Astellon, kao i analitičari talijanske Mediobance. Njihove bi studije u široj javnosti vjerojatno prošle nezapažene da o njima 8. veljače nije opširno pisao i New York Times. Ali, to na početku 2017. nisu bile jedine šokantne vijesti o eurozoni i euru.
U veljači je MMF objavio ocjenu provedbe svog aranžmana s Grčkom, i potvrdio: “Rast, konkurentnost i održivost grčkoga duga nisu obnovljeni. Da bi se ti ciljevi postigli, od grčkih partnera iz EU traži se dodatni oprost duga.” Drugim riječima, i Grčka ide u novi bankrot. Što se to događa na južnoj periferiji eurozone? Kako to da, niti nakon silnih žrtava koje su podnijele, ni uz velikodušnu financijsku pomoć drugih zemalja eurozone, loše vijesti iz Italije i Grčke ne prestaju sustizati jedna drugu? A dovoljno je reći da je talijanski javni dug sa 133 posto BDP-a dosegnuo novi povijesni vrhunac, a i grčki će, umjesto da se počeo spuštati prema 120 posto, iduće godine doći malo ispod 190 posto BDP-a.
Za financijsku sudbinu talijanske države osobito je zabrinjavajuće da je Europska središnja banka jedini preostali kupac njezinih novih obveznica. Od 2014., otkriva Astellon, ECB je kupio sto posto novoga javnog duga Italije i do 2019. bit će jedini financijer talijanskog državnog deficita. Pritom, talijanske banke morat će se riješiti oko 300 milijardi eura talijanskih državnih obveznica, a nebankarski bi sektor morao kupiti sedam puta više obveznica nego što ih sada drži. A tih kupaca – nema.
Vidljiva je posljedica pad cijene talijanskog javnog duga i rast prinosa. Od jeseni prošle godine prinos na referentne talijanske 10-godišnje obveznice udvostručio se, na 2,3 posto. Italiju u stopu slijedi Grčka: prinos na njezine istovrsne obveznice sa 6,7 posto na početku 2017. popeo se na 8 posto. Podsjetimo, sve povrh 7 posto za bilo koju zemlju je neodrživo.
Zašto je to tako? Zašto se Italija, za razliku od svih ostalih članica eurozone, ne uspijeva oporaviti od velike europske dužničke krize? Zašto Italija ne uspijeva povećati svoj BDP pa tako svoju zaduženost učiniti održivom?
U Italiji izostaju investicije, a bez investicija nema rasta BDP-a. Problem je u tome što ta zemlja ne uspijeva sniziti svoj jedinični trošak rada, koji je 11 posto veći do prosjeka eurozone, niti zaustaviti strmoglavi pad produktivnosti koja je sada već 12 posto ispod prosjeka eurozone. A to nije stanje koje se može brzo i lako promijeniti pa financijski svijet već procjenjuje koliko će ga talijanski bankrot stajati. Politički trošak za Europu je neprocjenjiv.
>> Cipras poziva MMF i Schaublea da se prestanu "igrati vatrom"
..istini za volju Mediobanka je svoju studiju poslala strogo svojim top klijentima i ona nije bila za javnost, kad je ipak iscurila u javnost ono što je bitno iz te studije javnost doznala je kako je ovo posljednja godina u kojoj Italija izlaskom iz eura može profitirati, sve što slijedi nakon ove godine je goli gubitak . Nakon toga na svim mogućim javnim i komercijalnim televizijama i kanalima italija je razbila dogme i raspravila izlazak iz eura... a što je zapravo, s obzirom na političku konstelaciju, sasvim izvjesno nakon idućih izbora.