Svatko razuman, iz Splita ili Zagreba, navijao za Hajduk ili Dinamo, može samo se zgražati zbog brutalnog napada na nogometnog suca Brunu Marića, kao što smo se zgražali zbog niza sličnih “sportskih” napada. I u ovom slučaju moguće je jedino primijeniti “Hasanbegovićev poučak” prema kojem je neprimjereno u prvoj neposrednoj reakciji tražiti uzroke koji su doveli do napada, kao što treba biti oprezan s reakcijama, osobito ako one samo dolijevaju ulje na vatru ne samo na sukob Hajduk – HNS, već i općenito na hrvatski sjever i jug.
Što god da je Bruno Marić “zgriješio”, ne može opravdati nasilan čin nad njim. Odgovaralo to nekome ili ne, Marić je žrtva. To što je “samo” lakše ozlijeđen, a policija taj napad ne tretira kao pokušaj ubojstva, ne može umanjiti težinu huliganskog napada.
Činjenica da je desetak mladića naoružano šipkama i bokserima banulo usred dana u restoran govori kako se batinaši sigurno osjećaju u ovoj državi. Znaju da im se ništa strašno ne može dogoditi čak i ako pravna država položi ruku na njihovo rame.
U najgorem slučaju država će ih upozoriti da sljedeći put pri izvedbi budu pažljiviji jer će u protivnom biti poslani na rad za opće dobro, ako ih lažni svjedoci ne izvuku ili slučaj ne ode u zastaru.
Učili su od gorih od sebe, i to na pozicijama na kojima se traži daleko veći stupanj društvene odgovornosti, pa su i naučili da nasilnici u ovoj državi, čak i kad nasrću na policajce usred grada ili se potuku na stadionu, mogu nekažnjeno biti na najvišim pozicijama zbog posebnog tretmana koji uživa nogomet koji svoj autoritet gradi na popularnosti, novcu, sili gomile i svim onim populističkim procesima koji održavaju nogometne moćnike na pozicijama na kojima jesu.
Dio čega su i huligani. Tako će opet svi, kako tko, u svoje osobne interese ili strahove ukalkulirati i ovo nasilje, pa ni ovaj put to neće biti dovoljan povod za promjene. I pretučeni Marić bit će slabašan motiv. Hrvatski nogomet i društvo dobili su što su i zaslužili.