Beirut: Iz ruševina niče novi Pariz Bliskog istoka

Beirut je sada veliko gradilište. Ruševine duž bivše "Zelene crte", koja je razdvajala kršćanski Istočni Beirut od muslimanskog Zapadnog Beiruta, odavno su raščišćene, a u središtu grada, potpuno uništenom u 15-godišnjem građanskom ratu, svakodnevno niču novi poslovni neboderi i obnavljaju se stare zgrade.
Već se i u takvom Beirutu može naslutiti zašto su ga do početka rata 1975. godine nazivali "Pariz Bliskog istoka". Na sve strane luksuzni hoteli, restorani s najboljom hranom na svijetu, cafei i barovi s najljubaznijim osobljem, prekrasna obala i plaže s moderno odjevenim djevojkama, za koje mnogi svjetski putnici tvrde da su najljepše na svijetu.
U projekt obnove u ratu uništenog Središnjeg distrikta Beiruta dosad je utrošeno 20 milijardi dolara. Obnova je započela 1995. godine, na prostoru od gotovo dva milijuna četvornih metara. Od ukupno 907 zgrada na tom području restaurirat će ih se 265, a 642 su uklonjene jer su bile previše razrušene da bi se obnavljale. Poseban je problem uklanjanje golema smetišta na morskoj obali, koje je nastalo tijekom 15 godina građanskog rata, koje je zauzelo 265 tisuća četvornih metara mora.
Zasluge za uspješnu obnovu pripisuju se u veljači ubijenom Rafiqu Haririju, koji je 1993. godine, kao tadašnji premijer, pokrenuo projekt pod nazivom "Horizon 2000", kojim je predviđena potpuna obnova središta Beiruta do 2007. godine. Obnovu izvodi dioničko društvo utemeljeno radi obnove, "Solidere", u kojoj 10 posto od 1,65 milijardi temeljnog kapitala drži upravo obitelj Rafiqa Haririja.

Zapadnjački šarm
Osim optužaba za korištenje obnove Beiruta za osobno bogaćenje, Haririju se zamjerala i gradnja goleme džamije Muhammada Al-Amina na Trgu mučenika u Središnjem distriktu. Hariri je 2003. iskoristio svoj položaj premijera i glavnog dioničara Soliderea te osobno uložio 20 milijuna dolara u podizanje najveće džamije u Beirutu, koja strši posve u neskladu s okolnim zgradama iz francuskog i otomanskog kolonijalnog razdoblja.
Beirut općenito djeluje zapadnjački, ali mu šarm daje tipična istočnjačka gužva na ulicama, kulinarski specijaliteti i stanovnicima urođena sklonost trgovanja. Europi se posebno trude nalikovati u Ashrafiyi i Džemajzi, u kršćanskom Istočnom Beirutu, gdje gotovo da i nema reklama i natpisa na arapskom, nego samo na engleskom i francuskom. Prosječan Hrvat ostane postiđen kada shvati da većina stanovnika Beiruta, osim arapskog, može dobro govoriti bar jedan, a oni mlađi i oba od ta dva svjetska jezika. U Ashrafiyi se nalazi po noćnom životu poznata Rue Monot, s desecima barova i klubova u kojima se beirutska mladež opija prije odlaska u diskoteke, kojih ima također na desetke posvuda u gradu.

Cijene kao u New Yorku
Međutim, ako čovjek želi iskušati sve što se nudi, potrebno je ponijeti vreću novca. Kava u kafićima na najboljim lokacijama stoji tri dolara, pivo u boljoj diskoteci čak sedam, a pristojnu večeru u solidnom restoranu platit ćete minimalno 15 dolara. Hotela u kojima se noćenje plaća manje od 50 dolara samo je desetak u cijelom gradu. Poslovni prostori, pak, u Središnjem distriktu, pa i Ashrafiyi, plaćaju se kao i oni u New Yorku i Tokiju.
Ipak, Saudijcima to nije nimalo skupo. Gosti iz Saudijske Arabije, najvećeg investitora u Libanonu, čine čak jednu trećinu od 1,2 milijuna turista koji su prošle godine posjetili Zemlju cedrova, pa su stanovnici Beiruta luksuzne hotele s pogledom na more u zapadnom dijelu grada već prozvali "saudijskim haremima". I 350 tisuća Europljana boravilo je 2004. godine u Libanonu, no ukupan broj turista još nije dosegnuo brojku od 1,4 milijuna iz predratne 1974. godine. Može se u Beirutu zamijetiti i mnoštvo Amerikanaca, čijem je pojačanu interesu za tu bliskoistočnu zemlju s predsjednikom kršćaninom pridonio i tjednik Newsweek, koji je Libanon prošle godine uvrstio među 12 najboljih svjetskih destinacija.