Što se više približavamo napuštenom gradiću Belchiteu, crvena zemlja pokrajine Aragón postaje sve tamnija, poput krvi. Hladan vjetar podiže prašinu u zrak, a kroz sumaglicu se nazire mjesto užasa. U ruševinama, na ispucanom kamenu, natpis: “Ima jedno bijelo prijestolje u svemiru za svaku crnu noć na Zemlji”. Oronula ploča sjećanje je na ljude suprotstavljenih ideologija nestale u vihoru najveće tragedije u povijesti Španjolske.
Mjestašce Belchite, udaljeno 40 kilometara od Zaragoze, razoreno je između 1936. i 1939. u najžešćoj bici španjolskog građanskog rata. U njoj je poginulo 6000 ljudi.
Za jedne to je bila borba protiv ateističke revolucije koja je uništavala tradicionalne vrijednosti. Za druge to je bila revolucionarna bitka protiv represije i fašizma u Španjolskoj.
Tisuće stranaca u ratu
Nakon što je kralj izgubio potporu 1931. godine, uspostavljena je nestabilna republika uzdrmana društvenim i političkim previranjima. Velika ekonomska kriza radikalizirala je španjolsku radničku klasu te dodatno zaoštrila situaciju.
Dio radnika prigrlio je anarhizam, a dio komunizam. S druge strane, pokušaj republikanske vlade da nezadovoljstvo suzbije reformama izazvao je reakciju konzervativnog dijela španjolskog društva, velikih zemljoposjednika, Katoličke crkve i vojske. Ti su procesi doveli do štrajkova, demonstracija, političkog nasilja i atentata. Republikanska vlada gubila je kontrolu nad situacijom.
U ljeto 1936. vojska, pod zapovjedništvom generala Francisca Franca, podiže ustanak s ciljem preuzimanja vlasti i uspostave reda. Vlada pak počinje naoružavati građane. Rat između pobunjenih konzervativaca i republikanaca je neizbježan. Prva skupina je homogenija dok se u republikanskim redovima nalaze socijalisti, komunisti, anarhisti, liberali, katalonski i baskijski separatisti.
Objema stranama pridružuje se na tisuće stranaca pa to postaje “najinternacionalniji” građanski rat na svijetu. Mnogi od njih, nošeni idealima, zauvijek su ostali zameteni crvenkastom aragonskom prašinom pod kamenjem gradića Belchitea.
Krajem vrućeg kolovoza 1937. republikanci su pokrenuli veliku ofenzivu prema osvajanju Zaragoze, glavnog grada pokrajine Aragón na sjeveroistoku Španjolske. Mobilizacijom 80.000 vojnika namjeravali su zaustaviti napredovanje Francove vojske sa sjevera.
Na putu im se našao Belchite gdje se utaborila neprijateljska vojska. Republikansko topništvo svom je snagom udarilo na gradić potpomognuto ruskim avionima. Frankisti, iako brojčano slabiji, pružali su žestok otpor. Ubrzo je postalo jasno da će već porušen grad biti osvojiv jedino borbom prsa o prsa. Nakon četvrtog dana isukane su bajunete. Danju i noću vodila se takva krvava borba, a otpor je slomljen tek nakon dva tjedna – 7. rujna 1937.
Rasprave o ratu
Zbog dugotrajnog otpora nacionalisti su imali dovoljno vremena za dovlačenje novih trupa u Aragón i pokretanje kontraofenzive. Bitka za Belchite upravo je završila kad se Francova vojska pojavila nadomak mjesta. Republikanci su grad držali točno jedan dan. A onda je situacija ponovno vraćena na početak. Nakon nove bitke broj poginulih popeo se na 6000. Snage generala Franca ušle su u do temelja porušeni gradić.
– Moj je otac preživio samo zato što je u naručju imao malu bebu, mog brata – govori Luis (74), lokalni pastir iz republikanske obitelji. Iza njegovih leđa nalaze se ruševine gdje se prije 76 godina nalazio trg. On, kao i ostatak mjesta, nikada nisu obnovljeni. Pobjednik je zapovjedio gradnju novog mjesta 200-tinjak metara od zgarišta. Radove su obavljali politički zatvorenici. Kada su ga srušili, neka ga sagrade ponovno, bilo je stajalište novog, diktatorskog režima koji se održao 36 godina. Ruševine su trebale ostati kao spomenik komunističkom uništavanju u Španjolskoj.
Stari Belchite, zapravo ono što je od njega ostalo, danas je onakav kakvog ga je napustio posljednji vojnik. Ulaz u grad podsjeća na nedavne slike Vukovara. Prepolovljene kuće, razbacane grede i kamenje, davno zahrđale šipke balkona... U tišini se tek čuje pucketanje cigli pod nogama. Zrak kao da je nekako teži. Blagi vjetar raznosi pržinu prostorijama koje bi se svakog trena mogle urušiti. Ulaz je na vlastitu odgovornost, piše na maloj metalnoj ploči.
Nasuprot tom otužnom mjestu, s druge strane ceste, novi je gradić. Ondje živi 1636 stanovnika, a gradonačelnik je član Socijalističke stranke. Konobar u malom, neuglednom restoranu kaže: – I danas se uz piće povedu rasprave o građanskom ratu. No priče ne prestaju nakon nedavnih misterioznih događanja u tim ruševinama.
Noću, kada se nadvije tama, a zavlada tišina, navodno odjekuju neljudski glasovi. Ljudi iz udaljenih krajeva došli su vidjeti o čemu je riječ. Istraživač paranormalnih pojava Pedro Amorós (46) tvrdi da su u ruševinama zarobljene duše ubijenih. – Belchite je mjesto nesreće i sjećanja. Ondje je energija stradalih – kaže. Magnetofonom snima zvukove, prebacuje ih na računalo, a zatim preslušava.
Glasovi dolaze iz prostora razrušene crkve gdje su vojnici proživljavali stravične trenutke. Prema jednoj priči ondje su se sklonili posljednji frankisti prije nego su ubijeni. Crkvu su trebala zauzeti 22 američka dobrovoljca republikanca, no samo su se dvojica vratila živa.
Kada se Amorós s pomoćnikom vratio pročistiti zvuk, s kompjutora se začulo: “Ovaj čovjek je grešan...”. Drugom prilikom snimao je u ponoć. S crkvenog tornja u novosagrađenom gradiću, preko puta, zvono se oglasilo 12 puta. S kompjutora je sablasni glas ponavljao: “Neka stane... neka stane...”.
Takvo obrađivanje glasova naziva se psihofonija. – Mrtvi nam se obraćaju. Šalju nam poruke – tvrdi Amorós koji se bavi misterijima i piše knjige.
Sablasna svakodnevica
Fantastična priča i tragedija građanskog rata smjestila je u Belchite scene kultnog španjolskog filma “Faunov labirint” (El laberinto del fauno), SF drame o tamošnjem ratu. Teško je zamisliti idealnije mjesto za snimanje ratnog filma.
– Mi od toga nemamo ništa – govori Rafael Cabanez (63), umirovljenik rođen u tom kraju. Kada bi svaki posjetitelj dao samo euro, možda bi se i sačuvalo nešto od ovoga – naglašava pokazujući rukom na objekte koji polako nestaju. Gradić čije ostatke posjećuje sve više ljudi ne održava se, nema turističkih plakata, vodiča... I dok jedna tragedija možda zauvijek odlazi u povijest, jedna nova se, čini se, rađa.
Preko puta, u novom Belchiteu, gotovo da više i nema mladih. Gospodarska kriza odavno ih otjerala u daleke gradove. Njegovim uličicama, s vremena na vrijeme, prođe tek starija osoba. A i njih je sve manje. Dnevna svjetlost gubi snagu. Fijuče vjetar. Sumrak se nadvio nad Belchite, grad duhova.
fašisti se povampirili, znači kao i kod nas.....