Možda je netko i povjerovao da Vladimir Šeks ide u političku mirovinu, a onda je postao savjetnik predsjednice RH za ustavnopravna pitanja. To znači da je stari borac osjetio novi “teren za boj”. A o onom stvarnom boju govori u prvoj knjizi “1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat”. Na jesen izlazi i druga knjiga, koja daje insajderski uvid u zbivanja u državnom vrhu tijekom vukovarske tragedije.
Zašto je tema knjige 1991.?
– Zato što su se u toj godini zgusnuli događaji presudni i važni za Hrvatsku. Za ono za što je nekom narodu trebalo stotinu godina povijesti. hrvatskom se narodu dogodilo samo u godinu dana. Ta su zbivanja doista predodredila budućnost Hrvatske: hoće li RH podleći i hoće li hrvatski narod izgubiti bilo kakav oblik svoje državnosti jer će kao politički narod doći na prag uništenja. Bilo je to – biti ili ne biti. Svi su bili protivnici hrvatske državnosti i neovisnosti, od Amerike do svih europskih sila. Svi su oni bili za očuvanje jugoslavenskog državnog okvira, za discipliniranje Hrvatske. Pa i uz upotrebu brze oružane sile. Da je u tim okolnostima uspio Memorandum Srpske akademije, što je zapravo bio stari četnički program stvaranja velike Srbije, dvije trećine hrvatskih zemalja bile bi otrgnute. Taj plan nije predviđao samo amputaciju teritorija, nego što napraviti s hrvatskim stanovništvom. U biti, riječ je o genocidu nad hrvatskim narodom, golemi dio Hrvata bio bi ili pobijen ili protjeran. I tada nastupa hrvatski trenutak. U tih godinu dana, a govorim to bez ikakve apologije, da nije bilo predsjednika Tuđmana, s njegovim procjenama i prosudbama, bili bismo uništeni. U siječnju 1991. postojala je odlučnost Miloševića, Kadijevića i cijelog društva da se ide na vojno slamanje hrvatskog državnog vodstva i HDZ-a. Skovali su plan po kojem je trebalo uhititi stotinjak osoba, po kratkom ih postupku izvesti na sud, osuditi na teške kazne, a ako se budu opirali, pobiti ih. I tu je Tuđman, ulazeći izravno u glavni brlog neprijatelja, odigrao maestralno. I omeo izvršenje tog plana. Uspio je alarmirati vodeće europske državnike i SAD, tako da na kraju ipak nisu dali zeleno svjetlo za izvođenje vojnog udara. Da se tu umjesto Tuđmana našao netko drugi, bez njegove pronicavosti i odlučnosti, povijest je mogla krenuti sasvim drugim tijekom.
Maestralni Tuđman
Kojim to tijekom?
– Da je bio netko nedorastao, moglo se dogoditi da hrvatsko vodstvo bude pohapšeno i pobijeno, bila bi imenovana kvislinška vlada, koja je već bila pripremana. Hrvatska bi bila pacificirana, sačuvana SFRJ, a Europa bi odahnula jer bi bili presječeni putevi secesionizma i u drugim zemljama. Da Tuđman nije vještim i taktičkim potezima odigrao igru s Predsjedništvom SFRJ oko odluka o razoružanju, svi bismo mi završili internirani u logorima. U idućim mjesecima Tuđman je uspio nadigrati ih sve i RH je stekla nezavisnost. Ostalo je potom da se u Domovinskom ratu krvlju potvrde političke odluke. Kad se kronološki pogleda donošenje odluka, vidi se da sve nose jak Tuđmanov pečat i da je imao genijalnu taktiku.
Kako da nazovemo tu taktiku?
– U najboljem smislu riječi parafrazirao je ono Bismarckovo načelo da je politika umijeće mogućega. Kada se jedna brojčano mala nacija u svjetskim prijelomnim trenucima, u uvjetima rata, revolucionarnog prevratništva, uspije izboriti za svoju državnost i nezavisnost, onda treba pošteno i iskreno priznati da je uloga osobe u povijesti ovog puta bila odlučujuća i presudna.
U to vrijeme vi ste bili revolucionari. Mnogima je 1991. Tuđmanova politika izgledala mlitavom. I vi ste, kao jastreb, tada smatrali da treba jače djelovati?
– Istok Hrvatske bio je prvi na udaru. Ono što se valjalo prema Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, to je bio toliko brutalan i snažan, okrutan nasrtaj i četnika i pobunjenika udruženih s JNA, da ljudi u očaju jednostavno nisu mogli razumjeti, shvatiti i doživjeti tzv. visoku politiku predsjednika Tuđmana. On je kupovao vrijeme, da se Hrvatska naoruža, da se stekne što više političkih saveznika. Imali smo brojne žrtve, padala su naselja, a ja sam, boraveći među tim ljudima, isto bio neprekidno progonjen mišlju zašto žešće ne udarimo na neprijatelja. Tako su tada mislili mnogi Slavonci. No kad se hladno počelo promišljati, uslijedilo je protupitanje – a čime? Kako udariti kada nemamo topništva, granata, protuoklopnih sredstava, zrakoplovstva. Takvu je situaciju KOS perfidno koristio i lansirali su teze da su Tuđman i državni vrh prodali i izdali Hrvate, žrtvovali Slavoniju, Baranju i Vukovar. Prenoseći Tuđmanu takvo raspoloženje Slavonaca, i ja sam u nekim trenucima dijelio uvjerenje da središnja državna vlast ne radi dovoljno. Neprekidno sam se borio, a rekao sam tada za sebe da jesam HDZ-ov jastreb, jer s osobitom žestinom i jasnoćom prepoznajem što su krajnji ciljevi neprijatelja, pa sam se žestoko angažirao za jačanje obrane. Početkom ljeta 1991. predsjednik Tuđman to moje strasno zauzimanje za obranu protumačio je tako da se ja protivim njegovoj taktici kupovanja vremena i da žestoko navijam, bez obzira na cijenu, za opći rat, ne razmišljajući o tome da se može biti poražen. Bilo je tu i KOS-ovih podmetanja, što je sve rezultiralo time da me se optuži da sam pučist.
Političko suđenje
Tada dolazi do sastanka državnog vrha u vili Weiss?
Da, to je bio dvodnevni sastanak 12. i 13. kolovoza, a prije toga, 17. srpnja, održan je sastanak glavnog odbora HDZ-a na kojem sam prenio stavove 14 slavonskih općinskih odbora. Tada sam bio sam de facto “politički komesar” u zapovjedništvu obrane Slavonije. Slavonci su bili izrazito kritični prema središnjim vlastima, pa i prema Tuđmanu. Na glavnom odboru prenio sam te kritike, nakon čega su me optužili da sam ja autor. Tada mi je Tuđman rekao: “Kandididraj se ti za predsjednika Republike, pa da vidimo tko će proći”. A onda je stavio na glasanje moj navodni ratni plan i svoju mirotvornu politiku. Strahovito smo zaoštrili odnose. No 29. srpnja Tuđman me imenuje za predsjednika regionalnog kriznog štaba, s jakim političkim ovlastima. Time sam de facto postao odgovoran i za kompletnu obranu Slavonije premda nisam vodio vojne jedinice. Posebno sam radio na nabavi oružja i uspio sam iz Slovenije nabaviti golemu količinu kvalitetnog oružja.
Kako to?
– Zahvaljujući tome što sam sredinom 80-ih bio branitelj Janeza Janša, on mi je to oružje iz Slovenije poslao besplatno. Dobili smo šlepere pune protuoklopnog oružja i protuavionskih raketa. No uz sve to se i dalje uporno lansiraju teze kako sam ja protivnik Tuđmanu i pripremam opći rat protiv JNA. Na sastanak u vilu Weiss došao sam s terena, u prašnjavoj uniformi, i shvatio da je to političko suđenje. Na optuženičkoj klupi bili smo tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik kluba zastupnika Zvonimir Marković i ja. Tuđman je počeo dugim monologom, a onda je izvadio papir s osobnim zabilješkama nekog čovjeka, koji je pisao Tuđmanu da u vrhu HDZ-a postoji skupina ljudi (Milan Kovač, Vice Vukojević, Vera Stanić, Žarko Domljan), kojima je na čelu Vladimir Šeks i koji rade na scenariju stvaranja ustaške Hrvatske. Na tom je papiru pisalo da ta grupa ima i svoje naoružane odrede, da priprema prevrat, a grupa ima zadaću i likvidirati Tuđmana. “A ti, Vlado, stojiš iza toga”, kazao mi je Tuđman. Majku ti Božju, pomislio sam. To je bilo tako dramatično da se napetost mogla rezati nožem. Posebno kad je Tuđman govorio kako je čuo da iz naše grupe stižu poruke kako će ga snaći metak. Uključio se i Josip Manolić i optuživao me da oko sebe stvaram aureolu nekog slavonskog lidera. I vidim ja, nitko mene ne brani. Prisiljavao je Markovića na ostavku, a Domljan je bio izložen žestokim kritikama.
Kako ste se obranili?
Rekao sam: “Predsjedniče i gospodo, ja se ovdje borim s utvarama, duhovima. Gdje su argumenti, gdje su dokazi na temelju kojih me se optužuje da sam vođa urote? S kime ja to polemiziram, postoji samo neki papir, a predsjednik ne želi reći tko je autor...” Predsjedniče, tko je to, pitao sam, a Tuđman je šutio. “S kim se ja to borim”, ponovio sam. Potom sam s čuđenjem objašnjavao da je izvan svake pameti optuživati me da organiziram neke grupe koje će ga likvidirati. Dok sam govorio, u nekoliko sam navrata prekidao jer su mi dolazili izvještaji o borbama na terenu, a to su bili strašno loši podaci. Poslije sam dešifrirao da je to pismo koje je čitao Tuđman sastavio Josip Boljkovac. Tuđman i okupljeni uporno su od mene tražili da se “pokajem”. Osjetio sam da se priprema politička osuda jer je Tuđman već formirao komisiju koja će donijeti zaključke o meni, a na kraju me pokušao braniti samo Luka Bebić. Rekao sam Tuđmanu da je neobično važno da razgovaramo minutu nasamo. Pristao je i ušli smo u jedan mali salon u vili. U povišenom, afektivnom tonu kazao sam da sam mu ja najodaniji član, da poštujem i cijenim njegovu politiku, da je on jedini i pravi čovjek na tom mjestu, no da ne pristajem na objede. Rekao sam mu da ću se protiv takvih krivotvorina žestoko boriti. “Treba li, borit ću se i protiv tebe”, kazao sam mu. Gledali smo se šutke nekoliko sekundi. Ništa nije rekao. Vratili smo se k ostalima. Tuđman je samo zaključio: neka se Vlado preispita. Tek sam sutradan dobio potvrdu da je već bila sastavljena optužnica u kojoj me se teško optužuje te da se zamrzavaju sve moje funkcije u stranci. Trebalo je to biti pročitano i na HTV-u, no Tuđman je to zaustavio. Time je cijela priča o uroti i puču bila završena. Uspio je apel da ne smije povjerovati u laži da mu pripremamo likvidaciju. Ostao sam na funkciji u Slavoniji, no uskoro ionako dolazi do ukidanja kriznih stožera. Iduće, 1992. godine Tuđman me imenovao za javnog tužitelja RH, poslije za potpredsjednika Vlade, bio sam potpuno rehabilitiran.
Je li Tuđman na kraju bio u zabludi o tome hoće li biti rata?
– Nije. To je bilo sve taktiziranje. On je, možda predugo, bio u očekivanjima vezanim za stvarne namjere generala Kadijevića. Još je u ljeto 1991. vjerovao da Kadijević pripada projugoslavenskoj strani, da nije potpuno u funkciji imperijalne Miloševićeve politike. Nije, međutim, imao iluzija da neće biti rata.
>> Zanemario sam savjet da budem pametan i prešutim neke istine o 1991.'
memoare pišu udbaši, prave hrvate je krivousti potamanio...