Kad sposobnost ili sreća izbace političara u orbitu, on vrlo lako izgubi pojam o tome kako živi prosječan puk. On ne mora čekati u redu, na primjer, u Elektri da bi platio struju bez provizije koju uzimaju banke ili pošte, štedeći tako skroman obiteljski proračun od nepotrebnih troškova. Gdje god krene, njega čeka poseban tretman jer je važna osoba. Njegova je svakodnevica iznimna, on ne mora voditi računa o banalnostima poput odlaska u mesnicu ili k postolaru da mu pojača izlizane potplate. Kad mu se život u najvećem dijelu svede na donošenje važnih odluka, i on u vlastitim očima postaje velik. Pučane, na čije živote utječe svojim odlukama, uglavnom viđa kroz prozor državnih limuzina ili s njima prozbori koju riječ kad uoči izbora izađe među birače.
No, dok je takva otuđenost kao posljedica distanciranosti visoke politike od svakodnevnog životnog ambijenta očekivana, zašto je nalazimo među hrvatskim biskupima kad je tamo ne bi smjelo biti? Zašto oni, koji trebaju disati s pukom i hrabriti ga kad ga slomi svakodnevica, djeluju tako distancirano od svojih ljudi? Zar su kaptolski uredi toliko daleko od maloga čovjeka da se biskupi ne mogu načuditi koliko zna biti jadan i siromašan život kad se ode stotinjak kilometara izvan hrvatske metropole? Mora da jesu daleko, dalje nego što se čini gledano očima, jer da nije tako, biskupi ne bi bili zatečeni lošim stanjem kuća i seoskih gospodarstava pokraj kojih su prolazili kad su se prošlog tjedna, nakon zasjedanja HBK, vozili iz Đakova prema Vukovaru. Ne bi ostali, kako priznaše, začuđeni osiromašenjem bogate Slavonije. Ne bi ugodno smješteni u udobnim automobilima pitali zašto se dogodila takva devastacija slavonske zemlje i čovjeka, jer bi odavno znali da je problem u tome što politika ne prati kvalitetnim zakonima plodnost oranica kojima je taj žitorodni kraj podarila priroda. Ne bi im trebali odgovori, jer bi odavno oni sami i s oltara i kroz medije govorili o muci slavonskog čovjeka i odgovornosti vlasti da se situacija promijeni.
Katolička crkva u Hrvatskoj godinama je značajan društveni čimbenik, ponekad i kritički korektiv koji je, poput znamenitog Bozanićeva govora o grijehu struktura, poslije eksploatirala i politika. Crkva je otvarala različite teme, nerijetko i one koje nisu imale izravne veze s njezinim poslanjem. Kritičarima koji su ih prozivali da se miješaju u stvari koje ih se ne bi trebale ticati, jer su stvar politike i građanske države, biskupi su uzvraćali da u crkveno poslanje ide svaki problem koji muči njihov vjernički puk.
Tako su se snažno uključili u kampanju za zabranu rada trgovina nedjeljom, što je, zahvaljujući i njihovoj žestini, postalo prvorazredno političko pitanje. No, čini se da nisu potpuno opipali puls svoga puka. Jer da jesu, ne bi sad bili suočeni s poražavajućom činjenicom da gotovo 90 posto katolika nedjeljom kupuje, dok ih na misu dolazi tek 15 do 20 posto. To znači da bi ideja o zabrani rada trgovina nedjeljom pala na referendumu. I to, sudeći prema navedenim postocima, a zahvaljujući tome što je izjašnjavanje na referendumu tajno, zbog sklonosti deklariranih katolika da taj dan posvete kupnji. Da su biskupi realnije sagledali navike i vrijeme, možda su raspravu o toj stvari mogli voditi kvalitetnije, potičući vlast da kažnjava izrabljivanje radnika, a poslodavce da zaposle dovoljan broj ljudi kako nitko ne bi bio izrabljen. Ovako su, međutim, prisiljeni reterirati od vlastite žestine.
Cinici bi rekli: i Crkva je politika. Točno, ali biskupi ne smiju biti političari. Govorili oni o radu trgovina nedjeljom ili o pustim slavonskim njivama koje su neočekivano otkrili.