Rektor zagrebačkog Sveučilišta Aleksa Bjeliš fizičar je koji, kad ne može spavati, čita poeziju Ivana Slamniga. Zbirka njegovih pjesama uvijek mu je na noćnom ormariću, a kaže da jedna njegova pjesma vrijedi više nego četiri sata saborske rasprave o Jovanovićevu zakonu.
Kako ocjenjujete ministra Jovanovića? Ide li vam na živce?
Prepoznajem ga kao čovjeka iz politike koji se politikom bavi kao strukom već dugo, a nije u svojoj primarnoj profesiji. To je uobičajeni koncept da netko iz generalne politike dolazi u određeni resor. Ne ulazim u njegovo iskustvo i kompetencije u resoru, ali ako se premijer odlučio na takvu opciju, onda se podrazumijeva da u ministrovu timu prvih suradnika treba biti što više kompetentnih i iskusnih osoba. A ne onih koje samo slijede ministra i ne komuniciraju kako treba s akademskom i istraživačkom zajednicom.
Ima li Jovanović takve ljude u svom timu?
To će morati on sam procijeniti.
S obzirom na zakone koje njegovo ministarstvo predlaže, čini li vam da je okružen sposobnim suradnicima?
Akademska se zajednica spram izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju postavila kritički jer smatra da su promjene zakona potrebne, ali i krivo usmjerene. Tehničke i pragmatične promjene potrebne su u onom dijelu koji se odnosi na djelovanje sustava u europskom prostoru. Tehnički dio zakona trebalo je popraviti, ali ovaj drugi, bitni dio, u trenutku kada se radi na donošenju strateškog dokumenta, nije potreban, čak je i opasan, jer bi mogao jako poremetiti stabilnost sustava. Ovim se izmjena i dopunama Zakona izbjegava ući u bitne promjene u sustavu koje bi donijele novu metodologiju financiranja institucija, a tu mislim na puno programsko financiranje i odgovarajuću metodologiju pregovaranja. S bivšim ministrom Fuchsom o tomu smo postigli visok stupanj suglasnosti da se postupno prijeđe na sustav programskog ugovaranja koji u središte postavlja odgovornost Sveučilišta u trošenju novca. To bi uvelo red u odnos Sveučilišta i osnivača, tj. Sabora i Vlade, ali i pomoglo da ono samo uspostavi novi unutarnji sustav koji će se temeljiti na ugovorima rektora s dekanima. Znalo bi se točno koliki se novac dobiva, koji se programi tim sredstvima financiraju i tko je za što odgovoran u provedbi.
Što je točno opasno u Zakonu?
Opasno je to što se bez prijelaza na sustav programskog pregovaranja neracionalno troši ionako malen novac koji se ulaže u znanost i visoko obrazovanje. Sveučilište želi preuzeti odgovornost, a to nam se ne dopušta. Prije svega mislim na brigu o planiranju ljudskih resursa koji će pratiti potrebe sveučilišta i. sl.
A je li sveučilište svjesno krize kad se toliko bunite zbog financiranja?
Apsolutno je svjesno. Tvrdim da se i reducirani budžet troši neracionalno. Mogli bismo se racionalnije ponašati kada bismo otvorili prostor za racionalno ponašanje. Više od 90 posto novca koji se osigurava u državnom proračunu usmjerava se u plaće, dok s ostatkom od 10 posto treba pokriti sve druge potrebe. Tako nema razvoja ni prosperiteta! Logika ljudi iz Ministarstva je, "ako 90 posto sredstava ide na plaće, plaće su prevelike ili je previše zaposlenih"... U plaće se nije diralo jer se tako čuvao socijalni mir na štetu kvalitete istraživačkog i nastavnog rada. Sada je Vlada najavila tripostotno smanjenje plaća, ali s druge strane nije rekla da će ova sredstva biti usmjerena u razvoj, nego u vraćanje kredita.
Što je rješenje ako 90 posto ide na plaće?
Rješenje je da se Sveučilištu dade odgovornost samostalnog odlučivanja o raspodjeli novca prema potrebama koje prepoznaje. Mi možemo racionalizirati, prepoznati gdje su nam viškovi radne snage, ne preko noći, jer znate da su zaposlenici u javnom sektoru jako zaštićeni, i to je u redu. Ali možemo stimulirati najbolje, držati na nižoj razini one lošije, umirovljenjem se rješavati balastnih kategorija zaposlenika i slično.
Ali kad je ministar Jovanović zakonom predložio da se umirove profesori stariji od 65 godina, onda ste se opet bunili?
Naravno, zato što među tim profesorima imamo ključne ljude za sustav, za cijele pojedine struke! Ali i to je naš problem! Ponavljam, pustite nas da procijenimo u koje se ljude još, unatoč njihovim godinama, isplati ulagati i zadržati ih još neko vrijeme na fakultetima, a za koje mislimo da to nije nužno. Pa valjda to Sveučilište može bolje procijeniti nego netko izvana! Prijedlog promjena i izmjena Zakona podloga je za dugoročno restriktivno financiranje koje tretira cijeli sustav kao potrošnju, a ne kao razvoj. A kad vas tretiraju kao potrošnju, onda slijedi baražna vatra i javna percepcija da smo svi neradnici i da ništa ne vrijedimo...
E, pa baš sam to htjela reći. Percepcija je: profesor radi dva, tri sata tjedno, ima lijepu plaću, putuje, a zapravo ništa ne radi i još se buni.
Da, to je takva percepcija, odnosno poruka koju nisu smjeli odaslati ljudi koji bi se trebali brinuti za sustav. Ovdje želim istaknuti i drugu manu zakonskih izmjena koje se predlažu, a to je da ovim zakonskim tekstom država izravno želi zadirati u autonomiju Sveučilišta. Jer, tko će procijeniti kvalitetu naših zaposlenika? To nije posao za nekoga izvan Sveučilišta, to tako nije postavljeno nigdje u svijetu. Percepcija o kojoj govorite i dalje će jačati ako vodeći ljudi u Ministarstvu i državi i dalje budu ponavljali stavove koje sada iznose. Kad pješice idem gradom, ne znam koliko ljudi koji me prepoznaju kao rektora misli: "Vidi ovu dangubu koja zajedno sa svojim kolegama troši javni novac", a koliko ih misli: "To je rektor vrlo važnog sveučilišta". Javna se percepcija istraživanja i visokog obrazovanja sustavno srozava.
Kad se profesore hoće diskreditirati, onda se kaže da taj godina nije objavio ni jedan znanstveni rad.
To su osjetljive teme, i tu se susrećemo s mnogim manipulacijama. Sveukupni pokazatelji govore da je hrvatska znanstvena produkcija bolja nego što joj to uvjeti u kojima radi omogućuju. Mi po svojim uvjetima rada i raspoloživim sredstvima ne bismo trebali biti u klubu 400-500 najboljih sveučilišta u svijetu.
Akademsku se zajednicu percipira kao izrazito konzervativnu, onoj koja se odupire svakoj promjeni. Zaustavili ste Fuchsove zakone, sada i Jovanovićev, odnosno doživio je promjene. Dojam je da vam ništa ne paše?
To je zato što nisu promišljeni, ishitreni su...
Vaši su argumenti uvijek da ti zakoni ne valjaju. Je li baš tako?
To je ono što akademska zajednica uočava, i to na temelju usporedbi s ostalim zemljama. Najveći je problem što se istraživački sektor više ne prepoznaje kao pokretač društva i gospodarstva. Ako istraživanja počnete tretirati kao potrošnju, onda smo se u startu razišli u mišljenju i onda se postavlja pitanje opravdanosti postojanja Sveučilišta! Ako milom ili silom država daje novac samo da bi sačuvala socijalni mir, a ne da bi u sveučilišta ulagala jer su ona pokretačka snaga društva, onda je bolje da sveučilišta nema... Onda neka ih ukinu, a neka 10-ak posto djece ide studirati na sveučilišta od Ljubljane do Beča, gdje ih ionako tretiraju kao bivše "podanike", građane Austro-Ugarske.
Ali akademskoj zajednici ne može se stati na rep...
A tko želi stati na rep? Mi u akademskoj zajednici nemamo nikakve repove, nego imamo glave. Ono što je u medijima eskaliralo u posljednje dvije-tri godine, sada se u političkoj vertikali čuje kao retorika – blaže ili oštrije govori se o tome da je akademska zajednica dio društva upitnog elana, upitne kvalitete rada. Nitko ne govori o stvarnim pokazateljima. A paralelno nam se nameće plemenita korupcija, odnosno politički pogodovana raspodjela novca.
A je li korupcija na fakultetima preslika stanja u društvu, je li korupcija još prisutna na fakultetima?
Ne mogu isključiti da nije. No, mnoge su se glave vjerojatno dobro zamislile što to znači, zbog čega mislim da smo sada u puno manjoj opasnosti nego što smo bili prije policijskih akcija. Prije 200 ili 300 godina informacije o nepodopštinama, tučnjavama studenata po kavanama, stizale su rektoru na stol. Dakle, sveučilišta su od svojih početka bila preokupirana tko će sankcionirati kriminalna djela u akademskoj zajednici. Glavna teza bila je da ih sveučilište mora u svojim krugovima sankcionirati. Zato me jako iznenadilo što se naši fakulteti nakon akcije Indeks u to nisu htjeli upustiti. To stalno kritiziram i inzistiram da se ovakva razmišljanja moraju promijeniti. Ako postoje indicije pa u nekim slučajevima i dokazi, a državni odvjetnik Bajić dao je na raznim instancijama dokaze o korupciji u akademskoj zajednici, onda nakon suočavanja s ovim materijalima moraju uslijediti i sankcije. Umjesto da su se na fakultetima suočili sa situacijom te nakon pregleda materijala odlučili postoji li dovoljno elemenata za pokretanje disciplinskih postupaka protiv korumpiranih profesora i studenata ili ne, oni su se odlučili za treće i rekli – svatko je nevin dok se ne izrekne pravomoćna presuda. Ali zaboravljaju kako je bilo u proteklih 1000 godina, a još su i tada ovakve situacije u svojim redovima rješavala sveučilišta. Zato sam nezadovoljan.
Kako su na kraju prošli profesori iz afere Indeks na Ekonomiji?
Nastojanjem Senata i njegovom preporukom, ti su profesori suspendirani iz nastave, što nisu osjetili u materijalnim primanjima. Što se tiče Ekonomskog fakulteta, na jesen ove godine bit će pet godina od pokretanja akcije Indeks, a još uvijek nemamo ni jedne pravomoćne presude. Statusi osumnjičenih i kasnije suđenih zaposlenika ostali su isti kao i 2008. godine, ako u međuvremenu nisu otišli u mirovinu.
Zašto Ekonomija nije provela sankcije?
To je dublji problem, riječ je o sredini u kojoj se vjerojatno ne želi ići u zamjeranje. Ako meni student krivotvori potpis profesora, pa neću prvo ići na policiju i čekati da neki inspektor to istraži. Moja je prva zadaća da fakultetska komisija ili tijelo preuzme taj slučaj, provjeri što se uistinu dogodilo i, ako se dokaže da je krivotvorio potpis, studenta sankcionira. To je sveučilište radilo stoljećima. Zato tražim promjene.
Kakve?
Predložit ćemo jasnija pravila i mogućnost da rektor može poduzeti sankcije ako to ne učini fakultet u situacijama kada je ugled Sveučilišta narušen. Sada jedino mogu kumiti, moliti – čuvajte ugled Sveučilišta, i već sam sam sebi u tome postao deplasiran.
A što je s nezadovoljstvom zbog postavljanja sanacijskog upravitelja u Studentskom centru?
To je, po našem mišljenju, jako loša odluka Vlade i potvrda nesposobnosti Ministarstva i ministra da sagledaju problem u cjelini. Takvim postupkom nećemo ništa postići. U sanaciju će se uložiti jako puno državnog novca, a ništa se neće promijeniti i problem će ostati. Sanacijski postupak, kao ni onaj proveden prije desetak godina, neće dovesti do rješavanja problema. Sanacijski upravitelj nije došao s planom sanacije, nego bi ga tek trebao izraditi!
Pa kako je mogao prije, čovjek je tek postao sanacijski upravitelj?
Imao je on deset godina vremena dok je radio u Studentskom centru. To je čisto elementarno, sirovo stranačko kadroviranje!
Dakle, to je neki esdepeovac, taj Pejo Pavlović?
Naravno. I cijelo Sanacijsko vijeće ima naznake kadroviranja te vrste. Ali to nije njihov patent, to je na žalost česta pojava kako se vlast mijenja. Dečki su se našli u vertikali. Stranačko kadroviranje uvijek je prisutno kada je riječ o javnom novcu. Ali, gledajte, na Borongaju se gradio restoran, obnavljali su se paviljoni u Studentskom domu Stjepan Radić, a Ministarstvo SC-u nikada nije platilo oko 40 milijuna kuna. U Ministarstvu se tvrdi da oni ne pronalaze pravnih temelja za podmirivanje ovih stavki, da je prethodna ekipa u Ministarstvu to obećala, ali da nema pokrića za to, a ja kažem – idite vidjeti imali li tamo na Borongaju građevinskih temelja!
Predsjednik Josipović je iz akademske zajednice, jeste li zadovoljni njime?
Jako nas dobro razumije, često komuniciramo. Ponekad i intervenira iako to javnosti nije vidljivo.
Obraćate li mu se nekad za pomoć, da intervenira kod ministra Jovanovića ili slično?
Naš odnos nije takav da jedan od drugoga tražimo pomoć. Ali ponekad odem k njemu, onda mu koji put kažem: „Ja sam se došao tebi požaliti, a sad ja tebe moram tješiti.".
Pa zar se i predsjednik ima na što žaliti? Njemu je barem dobro, ima veliku popularnost, a de facto ne odlučuje ništa?
On uočava da Vlada ima sužene mogućnosti, a situacija je teška. Osjetljiv je na tešku društvenu i gospodarsku situaciju.
Kako vam se čini premijer Milanović?
Ne želim zaoštravati, ali ako rektor najvećeg sveučilišta prvo traži osobnim pismima, pa onda i javnim pismom, četiri puta susret s premijerom zbog SC-a i drugih pitanja i doživi totalnu ignoranciju, to nije dobro.
Nezadovoljni ste i Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja?
Naravno. Maljem se želi ocjenjivati ljude. Kako da ocjenjujem nečiji znanstveni rad prema kriterijima Maje Vehovec, predsjednice Nacionalnog vijeća za znanost, kada od nje nemam što pročitati?!