Devedesetih godina prošlog stoljeća često sam po svojoj funkciji potpredsjednika Vlade dolazio u Hrvatski sabor. Svaki put kad bih ulazio u zgradu nakratko bi me obuzeo neki poseban osjećaj, neka kombinacija uzbuđenja i ponosa – ta ovo je mjesto gdje se stoljećima čuvala hrvatska državnost, ovdje i samo ovdje se donose svi zakoni koji nas čine uređenom državom, ovdje je mjesto gdje ćemo se okupiti i sabrati i u svečanim i u kriznim prigodama.
Kad bih ušao u sabornicu, ugledao bih desetke dobro poznatih lica iz svih stranaka. Ljudi s najvećim akademskim titulama, vrhunski slikari, kipari, književnici, bivši politički zatvorenici, gospodarstvenici, sveučilišni profesori, vrhunski intelektualci. U tim prijelomnim vremenima i sam pogled na te ljude i žene davao mi je dodatnu snagu i samopouzdanje u poslu koji smo svi skupa obavljali gradeći institucije i pravni poredak suvremene suverene hrvatske države. Namjerno neću spomenuti nijedno ime, znate ih svi, ima ih previše da bi svi stali u ovaj kratki tekst. Dobar dio njih nažalost više nije među živima. Tim ljudima ste se mogli obratiti za pomoć. Na sjednicama saborskih odbora znali smo doslovce provjeravati neka nova rješenja za koja ni sami nismo bili sigurni da su ona najbolja. Ta gradili smo od ničega nove institucije nove države. Sjećam se tako da smo nekoliko zakona kojima smo pripremali Stabilizacijski program iz 1993. godine dorađivali na samim sjednicama saborskog Odbora za gospodarstvo. Za mene je bio veliki poticaj kada bi jedna Savka Dabčević Kučar dala neke korisne prijedloge, a ostatku prijedloga dala pozitivnu ocjenu ili pohvalu. Jednom prigodom 1994. godine na dnevnom redu bila je višednevna rasprava o uvijek vrućoj temi koja ni danas nije apsolvirana. Na samom sam kraju uime Vlade davao završni osvrt na raspravu. Govorio sam više od jednog sata. Nekima se vjerojatno nije svidjelo ponešto od onoga što sam govorio. Svejedno, slušalo se pozorno, nije bilo nijedne upadice, dovikivanja ili najavljivanja replika. Očito, međusobno smo se istinski uvažavali. Promatrao bih lica oporbenih i vladajućih prvaka ispitujući znakove njihova (ne)raspoloženja kao ocjena onoga što govorim. I u tim momentima postojala je živa dvosmjerna komunikacija. Takvo ozračje i takav sastav Sabora, čast malobrojnim izuzecima, danas ne postoji. Danas je visoka politika kontaminirana ljudima koje je jedan psiholog nedavno nazvao „nikogovićima“. Ne znam što je on precizno podrazumijevao pod tim pojmom, no ja ću opisati ono što svakodnevno gledamo i slušamo od, istina, manjeg dijela, ali ipak prevelikog da bismo to smjeli ignorirati.
Kao prvo i najstrašnije, danas nitko nikoga ne sluša. Jedan govori dok ostali prebiru po pametnim telefonima tražeći po nekoliko uobičajenih svaštarskih portala neke „prijelomne“ vijesti ili svoje ime. Perifernim sluhom čeka se završetak nečijeg govora da bi se pokušalo ubaciti svoj unaprijed pripremljeni govor. Najčešće napad.
Drugo, sama diskusija najčešće je utemeljena na vrlo tankom ili nikakvom poznavanju materije. Diskutira se o svemu i svačemu, često na razini informiranosti koja počiva na prvoj rečenici nekog članka s Wikipedije, ili tek s prve stranice pretraživanja uz pomoć Googlea. Poznavanje materije u prosjeku je katastrofalno niske kvalitete. Ponekad ravno nuli. No nula još uvijek nema predznak minus. Od nje je još gore „negativno“ znanje, odnosno krivo znanje. Laž. A toga ima koliko hoćete, pogotovo kada je gospodarstvo u pitanju.
Treće, pomanjkanje znanja i argumenata najčešće se pokušava kamuflirati divljačkim verbalnim napadima na političkog suparnika. Ad hominem. Pri tome je najdegutantnija ali najčešće korištena linija napada tipa „mi smo pošteni, vi ste lopovi“. Kada bi to ovisilo samo o broju izgovorenih riječi nekome u prilog, danas bismo u Saboru imali desetak što blaženika, što svetaca. Naravno, isključivo u vlastitoj stranci. Oni drugi su sve sotona do sotone. Sve dok ne uđu u istu neprincipijelnu koaliciju.
Nikogovići preziru tuđe znanje. Sumnjivi su im svi oni koji su se školovali na svjetski relevantnim sveučilištima. Ma što sumnjivi, to su neprijatelji, strani plaćenici, izdajnici! Valja ih što prije otjerati odakle su i došli. Oduzeti im licence, rugati se njihovim praksama. Blatiti ih zbog pošteno zarađenog novca. Nikogovići ne mogu pronaći pristojno plaćen posao izvan politike. Učinit će sve da dobiju visoka mjesta na listama. Nikogovići nikada nisu pogriješili jer nikada nisu ništa ni pokušali napraviti. Ne znaju kako. Nikogovići iz svih stranaka su se ujedinili. Stoga je više nego primjereno podsjetiti se izjave Edmunda Burkea: „Kada se nikogovići udruže, dobri se ljudi moraju skupiti; inače će pasti, jedan po jedan, u nepotrebnom žrtvovanju u prljavoj bitki“.
A što se čudi, pa u saboru uglavnom sjede ljudi bez praktičnog znanja, dodira s realnošću i ograničenih intelektualnih sposobnosti. Normalno da se cijela diskusija svodi na razne verbalne konstrukcije, vrijeđanja, upadice, etiketiranje i sl. Ne sjećam se kada sam zadnji puta čuo neki argument... O ekonomiji i gospodarstvu raspravljaju ljudi koji nisu niti imali matematiku u školi (ako su uopće bili u školi), koji ne mogu shvatiti uzročno-posljedične veze, napraviti analizu ili nešto smisleno predložiti i obrazložiti... U cijelom saboru ima ljudi koje se donekle razumiju u gospodarstvo možda za prste jedne ruke, a od njih 151 samo jedan je radio u životu u privatnom sektoru. I zamislite, ti ljudi upravljaju našim sudbinama vodeći se populizmom da udovolje masi koja je te iste izabrala. Masa od koje preko 70% dobija novce direkt iz proračuna... Čista spirala smrti...