Ono što je zajedničko permanentnom braniteljskom logorovanju u centru Zagreba i nedavnom okupljanju na splitskoj rivi strahovit je socijalni potencijal. No, on nikada neće biti aktiviran. I to zato što ne smije biti aktiviran. Krenimo redom. Branitelji svojim malim hepeningom nisu imali namjeru napraviti nikakav veliki iskorak niti mijenjati društvo nabolje. Njihovi neartikulirani zahtjevi ne samo da su nedvosmisleno vodili do jedinog mogućeg ishoda, pat-pozicije, nego su svjedočili gruboj manipulaciji kojoj su ti ljudi izloženi. A imali su priliku autentičnim moralnim autoritetom, kod onih kod kojih nije upitan, povesti prosvjed za doista pravedno društvo. Jer u vremenu u kojem svi mjesecima čekaju na liječničke preglede, kad cijene lijekova divljaju do neba, zdravstvo postaje privilegij, posao endem, broj gladnih obitelji raste, a socijalna pravda pada, u tako kaotičnom vremenu postaviti pitanje zašto se ovo događa tek jednoj skupini znači simbolički i stvarno se izdvajati iz društva i borbu za pravdu pretvoriti u borbu za privilegije bez obzira i na to što je najgorima od njih domoljublje ionako već preplaćeno.
Uostalom, zar bilo tko danas u ovom društvu može neokrznut izbjeći malju krize. Da su kojim slučajem, umjesto nesuvislog traženja smjene ministra Matića, ultimativno od tog istog ministra zatražili da stane na čelo njihovo kolone i da ih povede u prosvjed za socijalno pravednu Hrvatsku, u čemu je stvarni uzrok problema koji i njih tište, onda bi svi oni koji su ovu državu pretvorili u samoposlugu s pravom zadrhtali pred njihovim naletom.
Zamislite takvu jednu kolonu koja prolazi ulicama glavnog grada i šutke, a da ne ispuste i najmanji glas, traže pravdu za sve. Tko bi se usudio spriječiti ih u tome?! Tko bi imao hrabrosti reći im da lažu?! Koja bi političko-tajkunska vrata izdržala njihov pritisak?! Ali to se nije smjelo dogoditi budući da branitelji nisu smjeli ugroziti sam sustav, nego prolaziti uz njega i prikloniti se dominantnoj ideo-političkoj matrici u kojoj sve što se događa jest iluzija u realnosti koja se ne mijenja.
Ljudi pod šatorima time su podlegli sindromu prvoboraštva i, umjesto da postanu društvena savjest, postali su udarna grupa interesno-političkih krugova, bila im to namjera ili ne. Usko postavljena perspektiva njihova kampa dovela ih je do navlačenja ravnodušja ili čak društvene antipatije i sada, zaglavljeni u Savskoj, na hladnoći prosinca i odioznosti javnosti, tonu u plićaku goropadne nepopustljivosti premda su se imali prigodu izboriti za stvarnu hrvatsku samostalnost.
S druge strane, prosvjed na rivi imao je nogometni predznak, ali također sveden na zahtjev za smjenu ljudi u organizaciji kao što je HNS, koja je danas tajnovitija i s nejasnijim ciljevima od bilo koje masonske lože, te na odlazak jednog čovjeka, nakon čega bi sve trebalo biti pastorala. No on nije imao namjenu mijenjanja, nego zadržavanja stanja. U Splitu se trebalo prosvjedovati protiv propadanja gradova, pri čemu bi slučaj Hajduk bio samo ona peraja koju neman pokaže iznad vode prije nego što dograbi plijen.
Nitko nije spomenuo sve one likove koji su godinama upropaštavali Hajduk, a time i grad, što znači da amnezija i amnestija idu jedna s drugom. Split je te subote mogao postati glasnogovornik svih hrvatskih gradova koji se guše u vlastitoj besperspektivnosti i hropcu nestajanja. Seymour Melman je napisao kako “militarizirani državni kapitalizam zanemaruje potrebe gradova”, a gdje se to može bolje vidjeti nego u Hrvatskoj danas.
Maksimir je spomenik dezintegracije urbanosti, Split potvrda širenja virusa i zabluda de će se Mamićevim odlaskom dogoditi revolucionarni preokret. Naravno, to ne znači da Mamić ne mora otići, ali nije Mamić stvorio duh ovog vremena, nego je duh vremena stvorio Mamića. Ako se želi mijenjati klima, mora se napraviti cjelovit obrat. I branitelji i navijači, nogometno rečeno, iz loža moraju sići na teren. Život nije sve teži i teži zato što je samo teško braniteljima ili zato što neke navijače ne pušta na stadion ili zato što postoji neki Mamić.
Život je sve teži jer je teško svima, jer nam više ne dopuštaju niti da gledamo sve što nam rade, jer će i nakon Mamića opet biti Mamić. Poanta je u tome da se ne mijenjaju glumci, nego da se promijeni predstava. Kleptomanske elite svjesne da je fitilj nezadovoljstva potpaljen ulažu krajnje napore kako bi žonglirale interesnim društvenim fokusom i kako bi svakoj potencijalnoj prijetnji svojoj nedodirljivosti ograničile domet. Tako će branitelji zimovati “zaključani” u šatorima u Savskoj sve dok ne zaborave zašto su uopće tamo, a navijači će tražiti smjene. U HNS-u. I svima će nam biti lijepo u našoj maloj zemlji i velikim zabludama.
>> U Hrvatskoj ima gladne djece, ali dobro je, to su ionako Cigani
Branitelje,čije je tijelo ali i duša ranjena,Vi bi Gorane poslali da se provozaju(do Markova trga) i pokazuju svoje nevolje-otvorene i u duši duboko skrite-svima pa čak i onima koji su te nevolje prouzročili i ponovo im rane otvaraju.Vaše je nerazumijevanje toliko da se bojim da to i niste u stanju shvatiti,Ili,da se ipak malo potrudite!?Što se tiče onih, sitih i pjanih 30.000-50.000 gnjevnih i izmanipuliranih ljudi revolucionara,tamo i Vi spadate.Moja skromna ocjena Vaše kolumne:U ništa!