Čačićem po Račanu

Onako stasit, drzak i ekonomski potkovan, Radimir Čačić je bez sumnje kvalitetan premijerski materijal. Zato odluka HNS-a da već u pretkampanji zaigra na najjaču kartu marketinški nije nelogična. Hrvati su razočarani politikom opće prakse, čini im se da su svi političari manje-više isti, da im nude previše praznih riječi, a premalo konkretnih djela, pa s narodnjačkog motrišta nije bezizgledno računati da bi Čačićeva ofenziva mogla privući i dio neopredijeljenih birača i dio nezadovoljnog liberalno-socijaldemokratskog biračkog tijela.

Puk bi rekao, “željezo se kuje dok je vruće”, a birači se još sjećaju da je autocesta prema Dalmaciji godinama bila samo obećanje, dok u ministarsku fotelju nije sjeo Čačić i osmislio model financiranja. Isto je i s poticanom stanogradnjom. Samo zahvaljujući Čačićevoj domišljatosti, postavljen je model koji je – unatoč manama u izvedbi – podignuo na noge posrnulo graditeljstvo. Čačićevoj karijeri nisu naštetile optužbe o sukobu interesa, o korištenju ministarske pozicije za poslovanje njegovih tvrtki, o sumnjivoj privatizaciji u kojoj se razmahalo njegovo poslovno carstvo...

Hrvatska je još uvijek takva. Biračima je poštenje kao osobina političara važno, ali rado daju potporu jakim igračima, pa čak i ako nisu sasvim besprijekorni. No, Čačićevu stasitost ne prati stasita stranka. Za ambiciozan plan koji je skovao potrebni su mu partneri, a njih nema. Dok on kombijem obilazi Hrvatsku, iz potencijalno savezničkih središnjica osipaju ga paljbom, šokirani bezobraštinom kojom se nudi biračima kao budući premijer i u njihovo ime. “Glasujete li za mene kao premijera, glasujete i za vladu HNS-a i SDP-a”, poručio je Račanovim biračima. U SDP-u i HSS-u, strankama koje bi mogle biti u partnerstvu s narodnjacima, Čačićeva ophodnja ne dobiva komplimente. Kako se usuđuje, taj div kojeg prati patuljasta stranka?

U HSLS-u, koji bi se također mogao u nekim okolnostima zbližiti s HNS-om, kažu: “Čačić je pogriješio. Mogao je biti lider trećeg puta, koji ne bi krivudao ni prema SDP-u ni prema HDZ-u”. Možda je i mogao, ali tad njegova kampanja ne bi mogla biti personalizirana, morao bi igrati kao dio kolektiva, a u kolektivnim kombinacijama često ima previše i praznog hoda i taština i natezanja. Pitanje je, osim toga, koliko se dobro može upakirati, izreklamirati i prodati proizvod koji se zove “treći put”.

Čačićeva je samoinicijativnost pomrsila različite račune. Premda se njegova premijerska priča može karakterizirati kao izraz bahatosti, premda je točno i to da se u Hrvatskoj ne bira premijer, nego parlament iz kojega, onda, niče vlada komponirana prema snazi pojedinih stranačkih saveza, Čačić još jednom pokazuje da je spreman riskirati i da ima nos za posao. Jer, i kampanja je posao. Izbori u sebi imaju komponente ponude i potražnje, a Čačić nudi svoju bivšu ministarsku priču i aktualnu župansku aktivnost kao jamstvo uspjeha buduće vlade.
Čačić zna da su šanse da postane premijer minimalne, ali to ga ne priječi da nastupa ambiciozno i samopouzdano kao da je ishodište hrvatskog političkog svemira.

Uostalom, što može izgubiti? Račana ne može, jer SDP-u trebaju saveznici da bi se vratio na vlast. HSS i HSLS su, globalno gledajući, u sličnoj poziciji kao i HNS. Ivu Sanadera? S njime HNS ionako nikad nije imao nikakvih dogovora. Premda bi, iz čiste znatiželje, bilo zanimljivo gledati vladu u kojoj bi bili Sanader i Čačić. No, to je neka druga priča. Čačićeva kampanja svakako je udarac za šefa SDP-a. Jer premda građani na izborima glasuju za stranke, što SDP-u daje veliku prednost, Čačićeva kampanja otkriva da birači ne vide premijera – u Račanu.