Carla del Ponte popustila srpskoj mafiji i tajnoj policiji

Smrt Slobodana Miloševića ozbiljno je narušila autoritet i vjerodostojnost Haaškoga suda i tužiteljstva. Haaška pravda postala je upitna nakon što joj je umaknuo "kapitalac", a njegov odlazak potaknuo je mnoge da prvi put ozbiljno postave pitanja o opravdanosti Haaga, njegova funkcioniranja i rada. Hrvatsku bi to posebno trebalo zaboljeti jer Miloševićevom smrću neće biti kažnjen srbijanski vrh koji je vodio agresiju, posebice vrh JNA koji je bio upregnut u Miloševićevu genocidnu politiku.

U ovom trenutku i te kako postaje aktualan Marko Attila Hoare, povjesničar s Cambridgea, koji je u lipnju prošle godine progovorio o funkcioniranju Haaga te je otkrio zašto nitko drugi iz srbijanskog vrha osim Miloševića nije optužen za zločine u Hrvatskoj i BiH. On je, naime, 2001. radio za Haag kao istražitelj na optužnici protiv Miloševića, a naša javnost tada baš i nije bila puno upoznata s njegovim opservacijama na račun Haaga.

Kapitulacija Haaga
Na istup, koji je nazvao "Kapitulacija Haaškoga suda", potaknula ga je tadašnja najava iz Haaga da sud neće podizati nove optužnice protiv osumnjičenih za ratne zločine, što je za njega bilo sramotno. Njegova je teza da je među poginulima u ratovima na području bivše Jugoslavije, od Hrvatske 1991. do Makedonije desetljeće poslije, najviše Muslimana i Hrvata koje su pobile srpske snage od 1991. do 1995. godine, ali da su jugoslavenski politički i vojni zapovjednici koji su organizirali i planirali taj genocid u pravilu ostali neoptuženi.

Hoare drži da Milošević načelno nije imao sredstva kojima bi poveo rat protiv svojih susjeda te da je to mogao učiniti u savezu s vrhovnim zapovjednicima JNA. Riječ je o jugoslavenskom ministru obrane generalu Veljku Kadijeviću, načelniku generalštaba JNA Blagoju Adžiću te njihovim zamjenicima Stani Brovetu i Životi Paniću. Kršeći jugoslavenski ustav, ti su ljudi, tvrdi Hoare, učinili JNA Miloševićevim saveznikom te zapovijedali njezinim operacijama u Hrvatskoj i BiH. No, nijedan od njih nije optužen.

Vrhovni zapovjednik
Nadalje, iznad najviših zapovjednika JNA nalazila se još viša razina odgovornosti, članovi jugoslavenskog predsjedništva koje je formalno predstavljalo "vrhovnog zapovjednika" JNA. No, on izdvaja članove iz Srbije i Crne Gore, Borisava Jovića i Branka Kostića, koji su nastavili koordinirati ratnu strategiju zajedno s Miloševićem i zapovjedništvom JNA. Ni oni nisu  optuženi, iako je Jović poslije objavio svoj dnevnik u kojemu je sebe predstavio kao jednog od ključnih arhitekata jugoslavenskog rata.

Hoare je nadalje upozorio na haašku nedosljednost u pogledu zapovjedne odgovornosti, pri čemu navodi primjere vrhovnih zapovjednika bošnjačke i hrvatske vojske, Sefera Halilovića, Rasima Delića i Janka Bobetka. Po njemu, da je Haaški sud dosljedan, osudio bi i čelnike JNA te srpske i crnogorske članove jugoslavenskog predsjedništva za ratne zločine koje je JNA počinila u Hrvatskoj i BiH. Tako navodi da nitko od njih nije optužen za zločine u Vukovaru, ili za granatiranje Dubrovnika, ili pak za proljetnu ofenzivu protiv Bosne  za zločine u kojima je poginuo najveći broj ljudi.

Za Hoarea je skandalozno da se načelo "zapovjedne odgovornosti" stoga primjenjuje na hrvatske i bosanske žrtve agresije, ali ne i na srpsko-crnogorskog agresora.

Jedini negativac
Hoare piše: "Kao jedinog člana najvišega srpsko-crnogorskog političkog i vojnog čelništva koji je optužen za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, Miloševića se zapravo učinilo jedinim negativcem i krivcem za zločine koji su bili kolektivna odgovornost tog čelništva. Bilo bi to kao da je Hitler kažnjen, ali su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl pušteni da prođu nekažnjeno."
Hoare je otkrio da namjera istražiteljskog tima isprva nije bila učiniti Miloševića jedinim optuženikom, već da se željelo optužiti mnogo širi krug ljudi. Tragovi te namjere u optužnici su protiv Miloševića, koja spominje "zajednički zločinački pothvat" u koji su bili uključeni i Jović,  Kostić, Kadijević, Adžić... Za optužnicu protiv njih nije odgovoran nedostatak volje među kompetentnim i predanim haaškim istražiteljima, niti nedostatak dokaza protiv tih ljudi. Hoare je ustvrdio da je za to "zaslužna" odluka same glavne tužiteljice Carle del Ponte da se optužnica ograniči samo na Miloševića.

Samovoljna odluka
Hoare objašnjava: "O razlozima ove samovoljne odluke, koja znači izdaju svih načela za koje se Haaški sud navodno zalaže može se samo nagađati... Kao i svako pravno tijelo, i Haaški je sud podložan političkom pritisku ako je on dovoljno jak. Odlučan otpor srpske mafije i tajne policije preko njihovih glasnogovornika u srpskoj vladi uspješno blokira pokušaje Carle del Ponte, prisiljavajući je da ograniči svoje optužnice protiv srpskih ratnih zločinaca... Ubojstvo reformističkog premijera Zorana Đinđića dio je tog otpora."

Hoare je zatim upozorio da Haaški sud pati od strukturalnih problema koji su prepreka njegovu djelotvornom radu. To objašnjava ovako: "Osnovan 1993. na vrhuncu politike ustupaka Miloševićevoj Srbiji koju su vodili zapadni političari, organizacija Haaškog suda odražava prevladavajuće zapadnjačke stavove tog vremena: da su zločine činile sve sukobljene strane, da je Srbija kvantitativno, ali ne i kvalitativno, krivlja od druge dvije strane te da je rat u BiH građanski rat koji su bosanski Srbi vodili neovisno o Beogradu. Umjesto da krene od zajedničkoga zločinačkog pothvata srpskih, crnogorskih i JNA čelnika koji su prouzročili rat, a zatim nastave s optužnicama prema nižim i širim razinama odgovornosti, Ured tužiteljstva počeo je svoj rad klasificirajući ratne zločine prema etničkoj pripadnosti i teritoriju... To je neizbježno stvorilo strukturalni pritisak da svaki tim proizvede određeni broj velikih zvjerki  odatle optužnice protiv Delića, Halilovića i Bobetka..."

Sitne ribe
"Nekoliko se timova bavilo isključivo bosanskosrpskim zločincima, dok su zločinci iz Srbije  počinitelji zločina u BiH  u stvari skupina čija je krivnja najveća  bili domena rezervirana isključivo za jedan istražiteljski tim. To je uzrok paradoksalnih optužnica protiv brojnih bosanskosrpskih i bosanskohrvatskih sitnih riba  osoba koje jedva zaslužuju spomen u povijesti rata u BiH  dok su spomenute krupne ribe izbjegle ruci pravde. I sve to unatoč deklariranom prioritetu Haaškog suda da se sudi upravo krupnim ribama.

Samo su šestorica iole važnijih dužnosnika iz Srbije optužena za ratne zločine u BiH: Milošević, Željko Ražnatović-Arkan, Vojislav Šešelj, Jovica Stanišić, Franko Šimatović i Momčilo Perišić. Isti je broj hrvatskih dužnosnika optužen za zločine počinjene tijekom akcije u Medačkom džepu i operacije Oluja: Rahim Ademi, Ante Gotovina, Mirko Norac, Janko Bobetko, Ivan Čermak i Mladen Markač. Medački džep i Oluja imali su za posljedicu, na temelju optužnice, ukupan broj poginulih civila od otprilike 180. U očima Del Ponte, dakle, tih 180 srpskih žrtava službene Hrvatske zaslužuje jednak broj optužnica kao i više od stotinu tisuća bošnjačkih i hrvatskih žrtava u BiH za koje je odgovorna službena Srbija. I to unatoč činjenici kako su Medački džep i Oluja bile obrambene operacije čiji je cilj bio povrat okupiranih teritorija, dok su srpske operacije u BiH bile ista agresija."

Hoare je na kraju zaključio da je haaška odluka o nepodizanju novih optužnica naglasila ustrajnu politiku ustupaka Zapada srpskim tajnim službama i mafiji te da se na kraju pokazalo da je Carla del Ponte "ipak samo žena od slame".

Iako je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića podnijelo 24. prosinca 2002., još nije održana sudska rasprava. Optuženi nisu dostupni, a potrebne su i dodatne konzultacije s Haaškim sudom rekao je Nikola Bešenski, sudac Županijskog suda u Vukovaru. (B. B.)

Imamo nalog Vijeća sigurnosti UN-a da zaključimo istrage do kraja prošle godine odgovorila je glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann na pitanje mogu li se očekivati još neke optužnice za "Miloševićevu ekipu". No naglasila je da Ured tužitelja prepušta sve dokaze i nepodignute optužnice lokalnim pravosuđima. Na regionalnim sudovima je da djeluju po kaznenim optužbama. Mi imamo nezavršenih istraga koje su predmet razmjene s tužiteljima za ratne zločine u Hrvatskoj, Srbiji i BiH izjavila je F. Hartman napominjući kako Haag nije jedini sud koji se bavi ratnim zločinima. Stoga se nove optužnice ne mogu više očekivati iz Haaga i sve ostaje na lokalnim sudovima. No upitno je jesu li oni spremni i dovoljno moćni da dovedu odgovorne pred lice pravde, pogotovu u trenutku kad i Haag još mu?e izručenja optuženih bjegunaca. Ako se Srbija kocka izručenjem generala Ratka Mladića, koji je odgovoran za srebrenički masakr, u trenutku kad joj o tome ovisi početak pregovora s EU, nije teško zaključiti da na sličan zahtjev Hrvatske, za izručenje visoko pozicioniranog optuženika, ne bi niti reagirala. F. Hartmann je napomenula da se vode slučajevi protiv 30 osoba čije se optužbe preklapaju s Miloševićevima. Dokazi prikupljeni zbog Miloševića namijenjeni su korištenju i u ostalim slučajevima objasnila je. No što će se dogoditi s ostalim glavnim pripadnicima zločinačkog pothvata protiv kojih se ne vodi postupak, trebat će čekati i vidjeti ho?e li približavanjem EU i lokalna pravosuđa dobiti snagu međunarodnih u dovođenju odgovornih pred lice pravde. Jer ratni zločini ne zastarijevaju.