Buran je bio život Alojzija Lovrekovića (74), rođenog u Hrvatskom Čuntiću, a današnjeg njemačkog građanina. Nakon svega što je proživio, od etiketiranja ustaškom obitelji, likvidacije oca, neuspjelog bijega u Njemačku i zatvora, preživljavanja u Hrvatskoj i konačnog odlaska u Njemačku, danas je zadovoljan.
S obitelji mirno živi u njemačkom Meintalu, nedaleko Frankfurta, gdje je 2003. dočekao mirovinu. Ipak, za nedavnog dolaska u Sisak rekao je kako mu je ostala neispunjena jedna želja.
Danima vezani lisicama
– Volio bih sresti svog vršnjaka iz Siska, s kojim sam podijelio važan trenutak u životu. Kao mladić sa 17 godina, kada smo raseljavani iz Čuntića, odlučio sam emigrirati u Njemačku. U dogovoru s vršnjacima, krenuli smo ilegalno prema Austriji, ali smo na granici uhvaćeni. Lisicama sam odmah bio vezan uz jednog mladića iz Siska, sve dok nismo dovedeni u sisački zatvor. Ne sjećam mu se imena, ali znam da je bio iz Tomčevog puta. Sigurno je zapamtio kako smo u mraku vlaka, obuvajući mokasinke vezani lisicama, zamijenili dvije cipele pa smo obojica izašli sa po jednom crvenom i crnom cipelom. Ako ovo pročita, volio bih da mi se javi u Petrinju, Vinogradi 46, kod prof. Grčević, gdje privremeno boravim do 1. rujna - moli Alojzije.
Jednosmjerno taksiranje
Za boravka u zatvoru, Alojzije je radio na sjeći šume kod Šaša, gdje ga je drvo udarilo posred lica. Kada je došao svijesti, ugleda dr. Ivu Pedišića, koji je rekao: “Sinko, spasili smo te”.
U vojsci je položio vozački ispit, pa je povremeno radio kao vozač autobusa. Kupio je auto i počeo taksirati. Jednu je obitelj iz Zagreba vozio do Luxembourga i na povratku je trajno ostao u Njemačkoj.
Pa koja je to zlotvorska drzava koja je 'etiketiranim' ustasama davala pasose da mogu taksirat do Luksemburga pa na povratku ostat u Njemackoj?