Čudesni Hogewey: Selo senilnih i sretnih

Gospođa Rachel se probudila, doručkovala, prišla prozoru da pogleda vrijeme vani, spremila se i prošetala do frizera. Ova 90-godišnjakinja izgleda fenomenalno za svoje godine, ali danas baš želi izgledati posebno dotjerano. U posjet joj dolazi kći Berdi, a danas, osim toga, ide i na okupljanje kluba ljubitelja klasične glazbe. Gospođa Rachel sama izlazi na ulicu, hoda do obližnjeg frizerskog salona, a potom dalje do kluba.

Iz zvučnika dopiru zvuci Bacha i Mozarta, a članovi kluba sjede oko stola na kojem su ponuđeni kava i kolači. Rachelina kći Berdi Vieyra-Pront proviruje kroz vrata i zadovoljno komentira: “Otkako se preselila u ovo selo, moja se majka osjeća bolje nego ikad prije! Živi tako normalnim životom, slobodno se kreće, ima svoje aktivnosti… Čak je imala i veliki party za svoj 90. rođendan: 6. prosinca iznajmile smo kafić u selu samo za naše potrebe. Došlo je 30 članova naše obitelji. Bilo je divno.”

Berdi Vieyra-Pront ganuta je dok to priča. Ali što je tako neobično u činjenici da Rachel živi normalno, ide k frizeru, uživa u klasici i hoda sama ulicom? Gospođa Rachel pati od snažnog oblika demencije ili senilnosti. Osobe poput nje ponekad ne mogu zapamtiti što se dogodilo prije pet minuta, zaboravljaju i na normalne dnevne aktivnosti kao što su odijevanje ili sigurno prelaženje ulice. Osobe poput nje ne mogu živjeti samostalno, već trebaju stalan nadzor, što često znači da ostatak života provode zatvorene, zbunjene i zaboravljene. Činjenicu da izlazi na ulicu, odlazi k frizeru i u društveni klub, Rachel može zahvaliti tome što živi u Hogeweyu, selu u kojem su svi stanovnici senilni – ali i slobodni i sretni.

Nema pravog lijeka

Hogewey je zapravo dio mjesta Weesp, 15 kilometara udaljenog od Amsterdama, ali taj dio mjesta funkcionira kao selo unutar sela. U 27 kuća žive 152 osobe koje boluju od teških oblika demencije. Svaka ulica ima ime, svaka kuća broj. Hodam u društvu Isabelle van Zuthem, jedne od 240 zaposlenika Hogeweya, koji se brinu o senilnim stanovnicima, kako više vole zvati pacijente. Dok hodamo, prolazimo ne samo pokraj frizeraja u kojem dame sjede pod “haubama” i kafića u kojem su se upravo okupili članovi glazbenog kluba nego i pokraj samoposluge, restorana i kazališta.

Stanovnici Hogeweya imaju osjećaj da žive potpuno normalnim životom. S vanjske strane je prostor ograđen, a kroz recepciju ne mogu izaći u vanjski svijet jer ih osoblje ne bi pustilo, ali “vanjski svijet” koji dobiju kad izađu iz svojih kuća dovoljno je velik i ispunjen sadržajima da im stvori osjećaj da je to zaista to – puna sloboda, a opet sigurnost.

“Nitko im ne taji da je Hogewey zapravo ustanova i da ne mogu van. Ali ako im to i objasnite, oni to zaborave”, kaže Isabella van Zunthem.

Ljudima s demencijom, koja se javlja kao posljedica Alzheimerove i još nekih bolesti, zapravo odumire moždano tkivo. Mozak im se doslovno i fizički smanjuje. Pamćenje im se gubi, a s njime ponekad i govor, opažanje, orijentacija… Učinkovit lijek za demenciju ne postoji, postoje samo načini da se uspori te poboljšaju simptomi. U slučaju demencije bolesnik vam jednostavno pred očima nestaje. Ali to što nestaje ne znači da mu nedostaje smisao za humor. U jednoj od kuća u Hogeweyu sjedi čovjek po imenu Henry. Vrlo je druželjubiv i, čini se, sretan što sa mnom može govoriti engleski. Njegovateljice u kući padaju u smijeh kad na pitanje smijem li ga fotografirati Henry odgovara: “Samo ako nije za policiju”! Smije se i on, sretan što vidi da je njegov štos uspio. Daljnji razgovor teče ovako:

Novinar: “Henry, što radite po cijeli dan? Šetate li se, gledate li TV?”

Henry: “Oh, uvijek imam nešto raditi!” (Dok govori, širi ruke, pa ih ponovo prekriži i postavi preko prsa.)

Njegovateljica: “Ma većinom voli sjediti baš u toj fotelji, s nogom preko noge, prekriženih ruku. Voli gledati akcijske filmove na TV-u. I voli kad mu pritom poslužimo pivo.” (U svakoj kući živi po 6-7 stanara, a tijekom dana u kući su stalno jedna ili dvije njegovateljice.)

Novinar: “Okej, idem sad, vidimo se kasnije Henry.”

Henry: “See you later, aligator!”

I opet, soba odjekuje smijehom. Nitko ne zna otkuda vadi te štosove poput ovog citata iz crtića Lale Gator, ali izvrsno ih tempira. Druženje s ljudima oboljelim od demencije istovremeno izaziva i žalost i sreću. Žalost zato što vidite ljudski život kako se gasi u vama potpuno neshvatljivim okolnostima (što se to događa u mozgu da odumire i da se smanjuje?), a sreću zato što vidite da se ljudski duh probija i svijetli do posljednjeg mogućeg trenutka.

Toos u vjenčanici

Gospođa po imenu Toos Borst vodi nas u svoju spavaću sobu i pokazuje fotografije na zidovima. Jedna vrlo stara prikazuje njezinu majku u mladosti. Na drugoj je Toos u vjenčanici. Uspomene žive na zidovima, ali u njezinoj glavi sve ih je manje i manje.

“Mislim da mi je ovo obitelj. Nisam sigurna”, pokazuje na jednu skupnu sliku s 20-ak ljudi. Brzo zaboravlja, kako daleku prošlost, tako i tek minule trenutke. U sobi joj Isabelle van Zunthem i ja obećavamo da ćemo joj poslati fotografije koje upravo snimamo. “Hvala, to će biti lijepo, stavit ću ih na zid”, odgovara ona. Dvije minute kasnije, na rastanku u dnevnom boravku, opet joj kažemo da će za koji dan primiti upravo snimljene fotografije. “Oh, zaista? Planirate li mi ih dati?”, iznenađena je, a njegovateljica kaže da je gospođa Borst već zaboravila događaj otprije dvije minute.