Da je Milinovićev zakon tada vrijedio, moje Nine ne bi bilo

Moja je prijateljica ostala tupa, nijema i bez suza kad joj je liječnik rekao da se nijedna oplođena jajna stanica nije razvila. Tri dana prije dugom su joj iglom proboli jajnike, prethodno stimulirane hormonima, izvadili dvije jajne stanice, oplodili spermijima muža i pustili ih da rastu jednako kao i u prirodi. Ovaj put je vađenje boljelo još više nego prije, ne može niti sjediti – a bez rezultata.

I kod spontanih začeća većina zametaka će se na isti način prestati razvijati, ali nitko za njima neće ovako tugovati jer se za te kratkotrajne iskrice života nikad ne dozna. Ovo im je već drugi postupak „medicinske“ oplodnje po novom zakonu. Prvi su put imali tri jajne stanice i samo jedan zametak da se vrati u tijelo.

Nisu iz Zagreba pa su potrošili više od 3000 kuna za “besplatno” liječenje. Novca za inozemstvo nemaju. Razmišljaju već da odustanu iako ih njihovo prvo dijete, začeto mnogo lakše po starom zakonu, moli za seku ili brata. Za prvo su im dijete trebalo ukupno četiri postupka i oko 60 jajnih stanica. To sad izgleda nedostižno – najviše tri jajne stanice po postupku znači 20 postupaka.

Druga prijateljica imala je puno više sreće. Sve tri oplođene stanice razvile su se u tri lijepa zametka, ali na žalost, po novom zakonu, ne smije jedan sačuvati za poslije, već mora vratiti sva tri odjednom. Brojka hormona trudnoće bila je golema – trudna je, ali mogle bi biti trojke. Sretna je, ali i očajna.

Obje poznajemo ženu koja je trojke izgubila u 24. tjednu trudnoće i znamo da se to često događa. Jedna nesreća neplodnosti zamijenjena je drugom, još gorom. Sva izvan sebe od brige, „surfa“ po internetu tražeći informacije i grize nokte iz dana u dan u nemoći i strahu. Ove priče ilustriraju drugu stranu medalje provedbe Zakona o medicinskoj oplodnji.

Zakonom je zabranjeno oploditi više od tri jajne stanice po postupku te zamrzavati zametke. Zakon koji sve pacijente tretira kao da imaju istu dijagnozu nikome ne pruža najbolje, individualizirano liječenje. Dapače, on diskriminira pacijente. Iako smanjen broj trudnoća te stopa uspjeha po započetom postupku smanjena na 20,5% već dokazuju smanjenje uspjeha u cjelini, prava diskriminacija vidjela bi se tek kad bi se uspjeh predstavio po diskriminiranim kategorijama.

Stručnjaci su toga svjesni te su i sami stidljivo predložili izuzetke za „teške“ pacijente (teška neplodnost muškarca, visoke godine žene itd). No takve izmjene ne idu dovoljno daleko. Oplodnjom samo tri jajne stanice imamo talijanski model zakona. Treba nam i talijanski model rješenja. A to je jednostavna formulacija „oploditi onoliko koliko je potrebno“.

Premalo jajnih stanica

Odredbom o tri jajne stanice za sve, bez obzira na dijagnozu, naoko je svima propisano isto. Međutim, zdravi razum kaže da se različite dijagnoze ne mogu liječiti jednako. Kako bi bilo da se zakonom za svaki kašalj propišu antibiotici – iako posrijedi može biti alergija, virus ili karcinom?

Moja prva prijateljica spada u kategoriju u kojoj je uspjeh znatno smanjen jer njoj treba zaista mnogo jajnih stanica da dobije samo jedno dijete. Moja druga prijateljica spada u kategoriju kojoj je uspjeh zapravo povećan jer, kad joj vrate tri umjesto dva zametka, onda je vjerojatnije da će se barem jedan primiti; samo su češće i trojke. Kad njih dvije stavimo u isti koš, razlike u uspjehu neće biti, ali obje su oštećene: jedna prolazi kroz bezbroj postupaka, druga uspijeva od prve, ali uz veći rizik od trojki.

Tu je diskriminacija: jednako liječenje u različitim situacijama proizvodi razlike u ishodu liječenja. Nepravedan reproduktivni zakon kršenje je ljudskih prava. To je nedavno potvrdio i Europski sud za ljudska prava odlukom protiv Austrije. U presudi piše: „Iako zemlje članice imaju široku autonomiju u zakonima o potpomognutoj oplodnji, to ne znači da je svaka odluka zakonodavca prihvatljiva. Zakonodavac mora pažljivo razmotriti privatne i opće interese. Zabraniti medicinski postupak može samo ako je to jedini način izbjegavanja ozbiljnih posljedica.“

Neke prešućene statistike su sljedeće: više od četvrtine parova u 700 postupaka po novom zakonu nije imalo zametaka jer im je oplođeno premalo jajnih stanica. To je još gore nego negativni test. Dok čekate test, vi ste trudni dok se ne dokaže suprotno, zamišljate male mjehuriće u sebi, dajete im imena. Imate nadu. Ti parovi bez zametaka ne ulaze u navedeni uspjeh od 30,5% koji broji samo mlađe žene koje su došle do transfera zametaka. Kad se izračunaju postoci po započetom postupku, vidi se smanjenje sa 22,2% na 20,5%, što je za trećinu manje od, primjerice, Austrije (31%) ili Češke (34%).

Nakon donošenja zakona bilo je više postupaka (2809 prema 2696), ali 21 trudnoća manje (578 naprema 599) pa slabiji uspjeh nije posljedica smanjenog rada klinika. Kad se pribroje trudnoće iz inseminacija i zamrznutih postupaka, bilo je 93 trudnoća manje nakon ovog zakona. Sve to znamo samo zato što su na kongresu u dvorani bilo prisutna barem četiri predstavnika pacijenata.

 Ivana Zanze iz Rode je originalnu prezentaciju fotografirala i otkrila da je novinarima poslana prezentacija s obrnutim zaključcima i brojevima te je konačna prezentacija, koju je ministar Milinović predstavio na presici, pažljivo očišćena od bilo kakvih brojki ili zaključaka koji bi doveli u pitanje uspjeh Zakona. Zbog prikrivanja rezultata predstavljenih na Plitvicama, nijednom daljnjem prikupljanju statistika ne možemo vjerovati te je ključno da statistike ubuduće prikuplja treća strana, primjerice, europska stručna udruga ESHRE.

Rizik od dobivanja trojki

Talijanski zakon također je zabranio oplodnju više od tri jajne stanice iako je dopuštao zamrzavanje zametaka u posebnim slučajevima. Andrea Borini, talijanski stručnjak kojeg i struka često citira, za ovaj je članak objasnio izmjene talijanskog zakona iz 2009.: „Formulacija zakona je ista, ali odlukom Ustavnog suda izbrisan je dio ’najviše tri jajne stanice’ i dio ‘svi zameci moraju se vratiti ženi’“.

Još uvijek je zabranjeno zametke zamrzavati. U praksi možemo oploditi više od tri jajne stanice kako bi se postigao najbolji rezultat u svježem ciklusu, a da pritom ne stvorimo previše zametaka. Ako, primjerice, dobijemo četiri-pet zametaka i svi su dobre kvalitete, tada možemo ženi vratiti dva zametka (ako je žena mlada, da izbjegnemo trojke) ili tri zametka (ako žena nije mlada) i zamrznuti ostale.

Stručno društvo dalo je smjernice kad je korisno oploditi sve jajne stanice (endometrioza, slabi odgovor, visoki rizik hiperstimulacije itd.). Situacija nakon izmjena je mnogo bolja: vidimo povećanje uspjeha za tešku mušku neplodnost i žene kojoj je više od 40 godina.“

Pravedno rješenje za diskriminaciju ne može se postići listom iznimaka, već samo principom individualnog pristupa pacijentu. Borini kaže: „Koliko je jajnih stanica najbolje za par, odlučuje liječnik i ne mora nikoga pitati za dozvolu. Postoji stručna lista indikacija kad oploditi više od tri jajne stanice, ali ona nije dio zakona.“

Ja danas imam svoju princezu baš zato što je bila moguća procjena moje specifične situacije. Iako smo bili mladi i s dobrom prognozom, trebala su nam četiri postupka i 31 zametak da nam se san ostvari. Šablonsko liječenje od tri jajne stanice to bi nam onemogućilo. One koji su još uvijek duboko nesretni nemojte zakonom zakinuti za najljepše iskustvo u životu – roditeljstvo.