Moje četiriipolgodišnje dijete pretprošli je petak otišlo iz vrtića u potrazi za svojom mamom. Samo. Nakon otprilike 45 minuta na mom su ga radnome mjestu prepoznali, a mene tada nije bilo. Zbrinuli su ga i obavijestili vrtić da je dijete kod njih, a u vrtiću nisu ni znali da ga nema.
Ovo nije prvi put. Moje je dijete prije godinu dana s još jednim djetetom iz vrtića otišlo u zgradu svog prijatelja. Kad su uočili da ih nema, počela je potraga i trogodišnjaci su pronađeni. Već sam tada učinila sve što sam mislila da treba. Razgovarala sam s djetetom o njegovu odlasku te rješavala problem primjerena zatvaranja vrata na ogradi vrtićkog dvorišta. Na žalost, dopisivanje između vrtića Zapruđe i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport ni nakon više od godinu dana nije dalo rezultata.
Ovaj sam put telefonom razgovarala s gospođom Marijanom Kutelom, načelnicom predškolskog odgoja u Gradskom uredu, i inzistirala da hitno pošalju sredstva za brave, kvake i slično, kako bi se osigurali osnovni sigurnosni uvjeti za rad vrtića. U petak sam ponovno razgovarala s gospođom Kutelom koja me posavjetovala da porazgovaram s načelnikom. Vrata na ogradi i dalje su širom otvorena.
Trebamo li kupiti pseće ogrlice za djecu jer moje dijete nije jedino koje to čini, kako bi ih tete mogle paziti? Hoće li grad Zagreb naći novca za sigurnost djece, kad ih već ima za plivanje, klizanje i slično? Dogodi li se nešto još strašnije od ovoga, tko će snositi odgovornost za život djeteta? Malo dijete koje traži svoje roditelje, roditelji koji mu nisu dovoljno objasnili, zaprijetili mu, istukli ga, tete koje ne mogu u isto vrijeme vezati tenisice, brisati guze, tješiti uplakane, miriti zavađene i gledati u one kojima svašta padne na pamet, ili Gradski ured koji štedi novac? Da se dogodi ono što je po sigurnosnim uvjetima u vrtiću moguće i nakon teksta u crnoj kronici odmah bi se našao i novac.
Anamarija Lovrentjev, Zagreb