Izbjeglička kolona bila se kretala ispred njegove kuće u Bapskoj, a on je izgurao svog jedinca, zauvijek prikovanog u invalidska kolica, pa su zajedno ljudima koji su sa svojim sudbinama na plećima koračali ispred njihova prozora pružali ruke i dijelili jabuke.
Taman su ih taj dan bili dobili, ali osjetio je Petar Božinović negdje u srcu da su izbjeglicama potrebnije.
– Jedna je mama nosila curicu u rukama, a tata je na ramena uprtio invalidnog sina. Oni su me izgrlili i izljubili i ja sam onda malo plak’o – kaže njegov Jurica, dječak koji je u svojih 15 godina života preživio već 19 operacija.
– Mještani su bili ove godine organizirali akciju za pomoć našem djetetu. Kakvi bismo mi to bili ljudi da ne pomognemo drugima? – domeće Juričina mati Maja.
Upravo zato što su njima drugi pomogli, dogovorili su se supruzi Božinović da će Petar – bivši branitelj bez posla i ikakvih primanja – biti volonter Crvenog križa i pomagati koliko god dugo bude trebalo u prihvatu izbjeglica.
– Uključio sam se od početka, do sada sam susreo više od 20 djece u invalidskim kolicima. I nema veće i ljepše nagrade kad djetetu pružite čokoladicu, a ono vam se nasmije – izgovara Petar Božinović. Kroz njegovu Ulicu Stjepana Radića, glavnu u Bapskoj, izbjeglice su koračale dva dana, a onda je započeo organizirani prijevoz do kampa u Opatovcu. Juričina baka Anica kaže da dnevno u oba smjera prođe 60 autobusa.
Po pola sata čiste šator
– Znam jer ih brojim – objašnjava. Jovan Ilišković, 63-godišnjak iz Kneževih Vinograda, jedan je od brojnih vozača koji prođe pokraj kuće Božinovićevih pa zatim preko Šarengrada i Mohova ide dalje, do Opatovca. Zadnjih dana potegne Ilišković i do Slovenije.
– Radim najmanje 12 sati. Al’ ni policija ne ide prije kući, mi koji smo tu s njima najbolje vidimo što i koliko rade. Meni je žao izbjeglica. Vidim da im treba pomoći. Događa se svašta, pa i to da netko zaboravi dijete u autobusu – govori nam vozač u trenutku dok iz smjera Srbije prema autobusu korača nova izbjeglička kolona.
Ususret njima kreno je policajac Andrijano Zagoršćak, dodavši jednom dječaku vrećicu sa sjemenkama koje je grickao.
– Neka tu stanu autobusi – pokazuje rukom prema cesti interventni policajac Zoran Marković, od prvog dana uključen u zbrinjavanje izbjeglica. Prebrojava Marković ljude u koloni iz koje se čuje dječji plač, da vidi koliko autobusa treba. Zatim slijedi ukrcaj. Ima onih među izbjeglicama koji prije ulaska u autobus odbace ono što su na granici dobili – deke, bočice s vodom, kabanice... Tihomir Simić iz Tompojevaca jedan je od onih koji taj otpad skuplja pa se uz cestu od Bapske do Opatovca crne vreće sa smećem. Simić je u javnim radovima:
– Ponekad za čišćenje šatora u kampu imamo samo petnaestak minuta, a treba nam po sat – kaže stojeći u privremenom izbjegličkom naselju nedaleko od kontejnera na kojem piše “Unicef – mijenjanje pelena”. Ta organizacija u Opatovcu ima i mjesto u kojem se djeca mogu igrati – šator s vanjske strane oslikan cvjetićima.
– Ja prevodim – u prolazu nam dobacuje Paricheher iz Irana pa s vidljivo istaknutom akreditacijom Unicefa ulazi u jedan od šatora s izbjeglicama.
Prevoditelj je i Delvan Issam, Sirijac koji posljednje tri godine živi u Zagrebu.
– Ljudi traže svoje obitelji, bolesne zanima kako će dobiti liječničku pomoć, pitaju gdje mogu dobiti odjeću – kaže Issam.
– Do sada smo pomogli u spajanju 500 obitelji – priča Vlatka Ipša iz Darde. Njoj je 21 godina, studira kulturni menadžment. Volonterka Crvenog križa je već devet godina.
– U kampu su četiri punkta, a mi na svakom imamo skladište. Pakiramo pakete hrane, dijelimo njih i odjeću. Volonteri su uglavnom iz okolnih mjesta, no izmjenjuju se ovdje interventni timovi Crvenog križa iz cijele Hrvatske. Sve brzo ide, ništa nam ne nedostaje – priča nam Vlatka dok stojimo u hangaru gdje u kutu čaj kuhaju dobrovoljci Caritasa, a volonteri Crvenog križa pakiraju vrećice s hranom.
Među njima su i Ljerka Žulec i Vesna Plaček iz Grubišnog Polja. Ljerka je nezaposlena turistička vodičkinja i nastavnica engleskog jezika, Vesna je umirovljena kuharica.
– Počela sam volontirati prošle godine, kad su bile poplave u Posavini – priča Ljerka.
– Najteže mi je bilo kad su došli majka i dijete, oboje mokri i blatnjavi do gole kože. Mati je tražila samo nešto za dijete, ona nije bila bitna – govori Vesna.
Volonterka Dejana Kojić nezaposlena je odgojiteljica iz Mohova.
Iz UNHCR-a 25 ljudi
– Većina djece ovamo dolazi nasmijana i vesela. Jako je dobro što su djeca ipak ostala djeca. Nastojim im se što više približiti, pa ovdje zaigramo i nogomet – kaže Dejana, zadovoljna i sretna što može pomoći drugima. U što lakše premošćivanje izbjegličke krize uključen je i UNHCR. Do sada su podijelili 80.000 deka, 50.000 litara vode, 30.000 kabanica...
– Imamo ovdje ljude iz Pakistana, Sudana, Libanona, Sirije, Poljske, Rumunjske i Njemačke, a naš šef je iz Zimbabvea. To su sve ljudi koji su stručni u zaštiti izbjeglica, a k tome rade i kao prevoditelji – kaže glasnogovornik Jan Kapić. U kampu u Opatovcu 25 je ljudi iz UNHCR-a. Među njima je i Emina Pavičin iz Knina, gdje radi na povratku i reintegraciji Srba. U Opatovcu Emina prevodi.
– Pomaže mi ovaj dječak – osmjehnuvši se pokazuje na malog izbjeglicu koji se uključio u razgovor odraslih. Petar Božinović u tom je trenutku bio završio osmosatnu smjenu u kampu. Požurio se kući jer je Jurica stigao kući iz škole u Vukovaru, kamo ga svaki dan odvozi i vraća mati Maja.
– Jako mi je žao što nisam imao kolica za ocu koji je na ramenima nosio sina invalida i čija je obitelj izljubila mog Juricu – ispričao je, a njegov je jedinac slegnuo ramenima, tužan što nisu mogli tada pomoći, ali i ponosan na oca koji izbjeglicama ipak pomaže,i zajedno s ostalim “malim” ljudima čini sve da ostali u Hrvatskoj ne osjete teret krize.
>> Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Pahor: Slovenija ne smije postati džep u kojem bi se skupljale izbjeglice
>> 'U izbjegličkim kampovima u Dobovi i Brežicama vladaju suze, bol i jad'
ha ha ha nevjerovatno koliko su pokvareni ovi novinari.. desi se da neko i greskom baca djecu preko madjarske žice na granici,desi se i da tata svercer ljudi utopi svoje dijete da bi stigao zubaru na vrijeme, desi se kao i jucer da roditelji izbace svoje dvogodisnje dijete iz camca jer ih je bilo previse..spasili ga ribari a potom mu i roditelje i ostale teroriste nakon dvije minute..kako vas vise nije stid ????