Dvije zajedničke poruke: "Jaco odlazi" i "Dolje sve"

„Tata, što su to prosvjedi", pitala me juniorka dok sam se spremao na demonstracije u petak na večer.

„To ti je kad se skupi puno ljudi koji su zbog nečeg ljuti ili nezadovoljni pa viču i bune se", objasnio sam najbolje što sam mogao.

„A mi mala djeca ne smijemo vikati kad smo ljuti!", odvratila mi je i tužno se otišla igrati u svoju sobu. Razmišljao sam o njezinim riječima dok sam slušao neke opskurne pseudopolitičare, samozvane pučke tribune, osamljene sindikalne vođe, loše prikrivene obožavatelje retoričkih vještina Adolfa Hitlera, propale predsjedničke kandidate zalizane kosice, neloše oponašatelje magarećeg njakanja i onog momka s dječjim lišcem i pogledom ubojice koji se konačno dočepao mikrofona, pa s njime valjda i spava umjesto s plišanim medvjedićem. Možda Jadranka stvarno ima pravo što primjenjuje modernu pedagošku metodu ignoriranja djece dok urlaju i bacaju se na pod. S derištima treba razgovarati tek kada se smire.

A tada sam ugledao jednu gospođu – čini mi se premijerkinu vršnjakinju – ne višu od metar i šezdeset, koja se držala malo po strani, lica ukrašena blaženim smiješkom. Sama. U rukama je imala transparent primjeren svojem krhkom tijelu, na kojem je pisalo: „Nas se neće sramiti ni pretci ni potomci". I postalo mi je jasno. Nije premijerka mama narodu, nego su ovi prosvjednici Vladi i mama, i tata, i poslodavac. I ima ih slušati bez obzira na to što neki od njih ne znaju što bi rekli pa njaču i trube, glume Apaše i lupaju u lonce i bubnjeve.

Anarhisti i vjerski fanatici

„Intelektualci, artikulirajte nas", poručivao je posprdno neki čičica onima koji važno objašnjavaju da su demonstracije u redu, ali eto ti koji demonstriraju nemaju pojma što žele niti znaju to sklopiti u neki suvisli program. Po mogućnosti, u tridesetak točaka, koje bi se dale otisnuti u nekoj brošurici, s nekim prepoznatljivim znakom na naslovnici, te na koncu s njom izići na izbore. Postati stranka. No, kakva bi to stranka bila kojoj bi, poput transparenata koje nose prosvjednici, u amblemu i programu stajao i „Križni put Gospodina našega Isusa Krista" (iz nekog razloga ukrašen s pregršt masonskih simbola),i „Kapitalizam – Ne hvala", i „Ne u EU", i „Jesi doma? Mi bi svratili"? Nikakva. Nikad se ni o čemu ne bi složili.

Svim tim mladim anarhistima, vjerskim fanaticima, pedesetogodišnjacima bez posla, klincima koji nemaju za kafić ili kino, pa su izišli u šetnju i dobro se zabavljaju, kvartovskim huliganima, koji nikako da dođu do izražaja, pa su strašno frustrirani, uglednim arhitektima, neostvarenim vođama s više kaznenih prijava nego zuba u glavi, izgubljenim dušama srednje klase i curicama koje svojom ljepotom i osmijesima demonstriraju protiv našeg sivila, zajedničke su samo dvije stvari: glasno „Jaco, odlazi" i neizrečeno „Dolje sve!" Osjećaju da kao u videoigrici Hrvatsku treba resetirati i krenuti da capo.

Dok sam se s masom dovukao do zgrade HRT-a, sve mi je to bilo jasno, ali nisam mogao artikulirati – čini se da postoji neka veza između bolnih tabana i koljena i usporavanja mentalnih funkcija višeg reda. Analiza još nekako ide, ali sinteza nikako. Možda bi sve bilo suvislije da se organiziraju neki motorizirani prosvjedi, ali, na žalost, ovako velik broj ljudi efikasno može prevesti samo vojska.

Skriveni Šeks

Čuo sam da na Prisavlju oni ispred mene (pod zastrašujućim crnim transparentom), u godinu dana zakasnjeloj reakciji, viču Hloverki da ode, ljutiti što državna televizija uporno umanjuje njihovu brojnost i dovodi neke uvrijeđene ostarjele nacional-revolucionare da ponižavaju silnu energiju demonstranata. Čini mi se da će HRT imati problema s naplatom televizijske pristojbe čim ti ljudi zarade dovoljno novca da se odsele od roditelja.

Nastradao je u petak na večer Mladen Pavić. Pljunuli su na njega. Kao da čovjek nije dovoljno kažnjen što, da bi preživio, mora prenositi stajališta najomraženije Vlade u samostalnoj nam povijesti, još figurativno i doslovno na njega pljuju. Baš nema sreće. No, na koncu tko ga je tjerao da otvara prozor.

Na prilazima Markovu trgu, nakon trosatne parade preko pola Zagreba, već sam proklinjao svoju radoznalost. Bolovi u križima bili su brutalni. Da me netko tada pitao što bih više želio, da padne Vlada ili da dobijem stolac, Jadranka Kosor bi mirno vladala do izbora. No, onda me nešto potjeralo dalje. Kako sam prosvjede pratio i uživo i na internetskim društvenim mrežama, uočio sam poruku jednog novopečenog doktora sociologije.

„Dok tranzicijski gubitnici marširaju, tranzicijski dobitnici u Kaptol centru gledaju dokumentarne filmove :)", napisao je i to je izazvalo salve odobravanja onih koji se već danima izruguju buntu očajnih ljudi, začudo, dobro raspoloženih. Njihov podsmijeh dodao je još kilometar mojem maršu nadomak prozora stana Vladimira Šeksa. Baš je mogao pozvati barem one najupornije na piće da se malo proljudikaju, a ne pred zgradu postaviti kordon oklopljenih policajaca. Možda tada ni onih nekoliko budala, uhapšenih dok su kao uvjereni herostratovci krenuli rušiti, ne bi došlo do izražaja.