Ekološka kriza - kriza je etike i duhovnosti

Početkom ožujka ove godine u Bruxellesu je održana godišnja sjednica Komisija biskupskih konferencija zemalja Europske unije (predstavnici biskupskih konferencija zemalja koje su članovi Europske unije - COMECE) na temu “Poštivanje dostojanstva ljudske osobe i očuvanje stvorenog – Utjeloviti opće dobro u europsku politiku XXI. stoljeća”.

Valja spomenuti da to nije prvi put da predstavnici Katoličke crkve iz raznih europskih zemalja raspravljaju o pitanjima vezanim uz zaštitu okoliša. Naime, i Vijeće europskih biskupskih konferencija - CCEE (u kojem su predstavnici 34 biskupske konferencije raznih europskih zemalja) više susreta posvetilo je toj problematici.

Budući da je nastojanje Crkve u obliku promicanja odgovornosti prema stvorenom na tim razinama još uvijek nedovoljno poznato u našoj javnosti, kratko ću se osvrnuti na djelovanje europskih crkvenih tijela u promicanju ekološke svijesti, služeći se i informacijama koje sam dobio od kardinala Josipa Bozanića, koji u funkciji potpredsjednika CCEE-a sudjeluje na tim sastancima od 2001. godine, na čemu mu zahvaljujem.



Poruke Ivana Pavla II.
Jedno od važnih obilježja takvih skupova već od samoga početka, naglasio je kardinal, jest snažna ekumenska dimenzija. To je na osobit način bilo vidljivo na sastanku u Grazu (1997.), kada je dan snažan poticaj da Vijeće biskupskih konferencija Europe (CCEE) i Konferencija europskih crkava (KEK) organiziraju mrežu osoba koje će biti uključene u zaštitu okoliša. Ekumenskim je duhom bila označena i konferencija u Belgiji, gdje je bilo vidljivo da se kršćanske crkve slažu u načinu promišljanja ekoloških problema.

Promišljanje odnosa čovjeka i njegova okoliša može se promatrati u više različitih vidova. Ponajprije, biblijski vid koji nas osobito usmjerava na pažljivo čitanje prvih biblijskih redaka koji bacaju snažno svjetlo na položaj čovjeka u redu stvorenoga, ali i čovjekov položaj pred Bogom koji je jedini apsolutni gospodar svega stvorenoga. Biblijski tekstovi, istaknuo je nadbiskup zagrebački, otkriva veliko bogatstvo, ali i brojne mogućnosti aktualizacije te je stoga važno vraćati se i iznova promišljati te tekstove.

Nadalje, posebna se pozornost posvećuje naučavanju crkvenog učiteljstva kao i promišljanju teologa koji od 60-ih godina prošloga stoljeća počinju sistematski razmatrati ovu problematiku. Sudjelovanje predstavnika iz raznih zemalja pruža mogućnost “skeniranja” ekološke situacije u Europi i svijetu. Radi što cjelovitijeg pristupa i upoznavanja s konkretnim problemima od velike je koristi dijalog sa stručnjacima različitih područja, što je od osobite važnosti kod donošenja konkretnih smjernica što sve daje jedan novi, “praktični” karakter.

Nemjerljiv je doprinos koji je u promicanju svijesti ekološke odgovornosti - kako unutar Crkve, ali i među svim ljudima dobre volje dao papa Ivan Pavao II. Između više tekstova u kojima je, u najrazličitijim kontekstima, progovorio o ekologiji, posebno se ističe njegova poruka za Svjetski dana mira 1990. Papa, izdvajamo ovom prilikom samo jedan naglasak, u ekološkoj krizi otkriva jednu drugu, etičku i duhovnu krizu današnjega čovjeka.



Takva procjena i cjeloviti pristup ekološkoj problematici, ističe kardinal Bozanić, bio je poticaj da se ekološka kriza promišlja u povezanosti s prazninom koju često puta osjeća današnji čovjek. Upravo zbog načina i tempa života kojim živi suvremeni čovjek, obraćanje ljudima i poticaj na rast u svakoj pa i odgovornosti prema stvorenome treba biti obazrivo, prožeto ljubavlju i razumijevanjem za konkretnu situaciju.

Zaštitnik sv. Franjo
U tom vidu čini mi se posebno znakovit susret u Veneciji 2002., gdje se govorilo o radu u kontekstu odgovornosti prema stvorenom. Na tom je skupu nadbiskup Bozanić govorio o novom shvaćanju rada prema kojem usmjerava koncept „održivog razvoja“. Polazeći od uske povezanosti koja postoji između ekološke krize i rada kako se ono shvaća u današnjem svijetu, nadbiskup je tada istaknuo, kako se nekontrolirano gomilanje proizvodnje i potrošnje na štetu kulturnih, duhovnih i društvenih aktivnosti smatra jednim od bitnih uzroka ekološke krize.

Rad koji je shvaćen tek kao proizvodnja materijalnih dobara ne može biti jedina vrijednost za razvoj, već rad treba smatrati preduvjetom kulturnih, duhovnih i društvenih aktivnosti pa tako i odmora i slobodnog vremena. Zaključni dokument toga skupa naglašava da se specifični doprinos Crkve cjelovitom rastu i razvoju čovjeka ostvaruje zalaganjem za zaštitu dostojanstva nedjelje.

Vjekovna kršćanska baština otkriva dva modela kršćanskog odnosa prema stvorenom. Na tragu Benediktova pravila ora et labora montekasinski se redovnici trude obrađivati zemlju, ali isto tako budno paze na cjelovitost okoliša. I dok sv. Benedikt predstavlja aktivni, “praktični” odnos prema prirodi, koje stoljeće kasnije sv. Franjo, meditirajući nad stvorenim i obuzet ljepotom prirode koja ga okružuje hvali Stvoritelja zbog “brata, Sunca, sestara Zvijezda …”, na koncu čak i zbog “sestrice smrti”.

Franjina “Pjesma stvorova” otkriva mistika koji sa stvorenim i događajima u svijetu osjeća naravno, univerzalno bratstvo. Zato i ne čudi da je papa Ivan Pavao II, 29. rujna 1979., proglasio sv. Franju zaštitnikom ekologa.