Elektronskih narukvica za nadzor nema ni četiri godine nakon najave

Plan je bio skovan, pretočen na papir i nazvan akcijskim. Godina je 2009., ministar pravosuđa je Ivan Šimonović, a u planu se navodi da će se zbog rasterećenja zatvorskog sustava, i smanjenja troškova, uvesti elektronske narukvice za nadzor zatvorenika. Išlo se u priči u proljeće sljedeće godine i dalje pa se najavljivalo da će narukvicu nositi i pedofili, obiteljski nasilnici, huligani sa stadiona... Euforija zbog tehnoloških dostignuća koje hoćemo i možemo uvesti kako bi naš zatvorski sustav u bliskoj budućnosti bio ogledni primjer barem u regiji, ako ne i šire, kao da je nekome žestoko udarila u glavu pa je Uprava za probaciju imala plan i za korak dalje. Trebalo je to biti uvođenje alkotestiranja na daljinu uz pomoć alkometra koji se spaja na već postavljeni uređaj za elektronički nadzor, za kojeg se podrazumijevalo da ga već imamo. U takvom se alkometru nalazi integrirana kamera iznad koje je cjevčica za puhanje pa kad iz nadzorne sobe službenik za probaciju nazovu osoba kojoj je izrečena obvezna mjera liječenja od alkohola, on bi morao puhati u cjevčicu. Rezultati alkotesta “drugoj strani” odmah bi stigli. Ideje su samo “frcale” jedna za drugom. Bez obzira na to se nisu realizirale.

Puna usta ušteda

Onda je ministar Ivan Šimonović otišao, stigao je Dražen Bošnjaković, zatim Orsat Miljenić. U međuvremenu su u Hrvatsku došle delegacije iz Ministarstava pravosuđa Srbije pa Bosne i Hercegovine. U našem ministarstvu željeli su doznati što je potrebno učiniti da bi se nadzor zatvorenika uz pomoć elektroničke narukvice mogao provoditi. I dali smo im lekciju, poučivši ih koje propise i kako trebaju izmijeniti. Delegacije su otišli kući, promijenili zakone i dijelu osuđenih na kazne do godine zatvora na noge stavili elektronske narukvice. Nabavili su ih iz - Hrvatske.

A kakva je kod nas situacija? Pa, mi još imamo onaj papirnati plan. Ali ne i elektronske narukvice. Dalje da i ne govorimo.

– Kod nas su se mijenjali ministri pravosuđa i nitko nije htio donositi nagle odluke – kaže Duško Bjelotomić, direktor tvrtke Protekta koja je u Srbiju isporučila tisuću, a u Bosnu i Hercegovinu 600 elektronskih narukvica za nadzor zatvorenika izraelskog proizvođača.

Po svemu sudeći, “nagle” ministarske odluke ni četvrtu godinu nakon spomenutog plana neće biti. Razlog?

– Nedostatak proračunskih sredstava – odgovor je iz našeg Ministarstva pravosuđa iz kojeg su za Šimonovićeva mandata na sva usta govorili samo o uštedama koje bi nadzor zatvorenika uz pomoć elektronske narukvice donio jer nas je dan po zatvoreniku tada stajao 360 kuna.

– Ali, novac za kupnju narukvica se mogao ili povući iz fondova Europske unije ili se država mogla odlučiti za najam narukvica po danu i zatvoreniku. Uvjeren sam da bi najam stajao trećinu troška kojeg država izdvaja po danu za jednog zatvorenika – objašnjava Bjelotomić pa kao primjer navodi model koji se primjenjuje u njemačkoj Saveznoj pokrajini Hessen gdje su narukvice unajmljene, a posao nadzora osuđenika za državu odrađuje zaštitarska tvrtka:

– Taj bi se model mogao primijeniti i kod nas i posao bi mogla obavljati zaštitarska tvrtka koja ima monitoring centar – priča dirketor Protekte.

I u Srbiji i u Bosni i Hercegovini dio narukvica prodali su državi, a dio dali u najam, jamčeći njihovo servisiranje.

Pa, kakva su iskustva susjeda koje smo podučili kako provesti ono što sami nismo bili kadri učiniti? I više nego dobra, odgovorit će, jer su im donijela ono čemu smo se i sami nadali - uštede i rasterećenje zatvora.

– Prvu smo narukvicu zatvoreniku stavili 5. siječnja 2010. godine, trenutno ih nosi njih 350, a već 500 zatvorenika ju je imalo. Troškove, koji inače iznose oko 15 eura po danu za jednog zatvorenika, tako smo prepolovili. Jer, zatvorenike koji nose elektronske narukvice ne hraniš, ne liječiš, ne pereš – kažu nam u srbijanskom Ministarstvu pravosuđa.

Kod njih se, dodaju, zapravo traži “narukvica više” jer je sve više onih koji bi htjeli izdržavati kaznu krećući se u krugu od kojih stotinjak metara svog doma nego u ćeliji u kojoj nekoliko kvadrata “stambenog” prostora dijele s drugim zatvorenicima.

Prije godinu i pol narukvicu na nogu je dobila i turbofolk pjevačica Svetlana Ceca Ražnatović, udovica ratnog zločinca Arkana. Ona se sa srbijanskim tužiteljstvom nagodila i zbog malverzacija prilikom transfera nogometaša iz kluba Obilić s narukvicom na nozi provela osam mjeseci u zatvoru u svojoj kući.

Krivi korak pa u zatvor

Osim visine izrečene kazne, činjenici radi li se o povratniku s druge strane zakona te je li osuđenik uhićen po potjernici preduvjet da se osobi odobri takva mogućnost izdržavanja kazne ili boravaka u pritvoru jest da ima fiksni telefon i da nema dvojnika jer se tada ne može elektronski pratiti njegovo kretanje. U kući ili stanu, za kojeg osuđenik mora dostaviti potvrdu o vlasništvu ili, ako na toj adresi ima prijavljeno prebivalište, uvjerenu suglasnost stvarnog vlasnika, postavlja se zatim na telefonsku liniju bazna stanica koja Centru za monitring dojavljuje je li osoba iskoračila iz kruga u kojem se smije kretati, je li pokušala skinuti narukvicu... Centar za monitoring aktivan je 24 sata i njegovi djelatnici u svakom trenutku znaju gdje se nalazi privremeni vlasnik narukvice. O opravdanosti zahtjeva osuđenika odlučuju sudovi. Ova alternativna sankcija ne izriče se osuđenim obiteljskim nasilnicima koji bi kaznu željeli izdržavati kod kuće, valjda da bi mogli nastaviti s maltretiranjem svojih bližnjih. Svaki pokušaj zloupotrebe osuđenika automatski vraća iza rešetaka.

U slučaju nestanka struje ili prekida telefonske linije bazna stanica, koja ima akumulator, sve memorira pa se opet lako može otkriti je li osuđeni odšetao dalje no što smije.

Ali ova priča koju smo pod budnim okom Uprave za probaciju, odnosno sustava nadzirane slobode, kanili provesti prije susjeda i biti zapravo nositelj projekta za ovaj dio regije kod nas je, očito, zapelo i prije no što je počela. Sada se opet spominje da bi se s proljeća moglo krenuti s pilot-projektom upotrebe narukvica, najprije na zagrebačkom području. Ali, isto se najavljivalo i lani. Pa se nije dogodilo ništa.

Jedan od razloga, objašnjavaju nam u Ministarstvu pravosuđa, jest i taj što nema ni dovoljno ni educiranih službenika koji bi se ovim poslom mogli baviti. Prema zaštitarskim tvrtkama koje bi mogle ući u ovu zatvorsku priču gledaju pomalo s rezervom jer ne znaju bi li ulazak “stranog tijela” otvori kakav prostor za zloupotrebe.

Za model najma narukvica, o kojem govori Bjelotomić, nisu u mogućnosti izdvojiti 15 eura po danu i zatvoreniku jer, kažu, to toliko stoji. Puno im je i pet tisuća eura po narukvici. Na našu opasku da iskustva susjeda pokazuju da je to ipak isplativo uzvraćaju da, bez obzira koliko je zatvorenika u sustavu, režije moraju podmirivati. A ni za njih nemaju novca pa bi u konačnici bili dužni na dvije strane. Prepreka je, objašnjavaju, i što je posljednjim izmjenama Zakona o kaznenom postupku kućni pritvor sužen na malu skupinu ljudi pa se on može primjenjivati tek prema trudnicama, starijima, osobama s poteškoćama u kretanju... No, kad se ta odredba odnosila na širu populaciju zapravo je bila mrtvo slovo na papiru jer, iako za njezino izvršenje elektronska narukvica nije ni potrebna, suci ovu mogućnost koja bi isto tako mogla rasteretiti i uštedjeti novac zatvorskom sustavu nisu koristili.

Ono čemu se naše pravosuđe okreće da bi se spriječio kolaps zatvorskog sustava jest izricanje kazni rada za opće dobro na slobodi. Takvi osuđenici sustav najmanje stoje, a u zatvoru ne zauzimaju mjesto.

>>Arkanova udovica nagodila se s državom i ide u kućni pritvor