Estrada je najpoželjnije mjesto zašećerenih 'dobrosusjedskih susreta'

Nedavna reklama da za Valentinovo kao novoproklamirani pomodni hrvatski praznik, zaljubljeni, kao poklon daruju ulaznice za zagrebački koncert Zdravka Čolića, na nesvakidašnji način je iznova spojila hrvatsku prošlost i sadašnjost. Ništa ne bi bilo čudno da je taj koncert na Valentinovo, no on je u povodu Valentinova planiran za nekadašnji Dan žena! Tom su čudnom ponudom objedinjeni specifična hrvatska jugonostalgija i hrvatski zaborav. Valentinovo je od malog katoličkog svetačkog dana, ustrajnom reklamokracijom, pretvoreno u raspusni potrošački praznik. Istodobno je politička i ideološka jugonostalgija iz žalovanja za zajedničkom prošlošću i za osobno prohujalom mladošću, medijskom ustrajnošću preinačena u sladunjavo sjećanje. Kada se ta dva osjećanja spoje u neutralnu šlagersku energiju, gotovo je izvjesno da će zagrebačka Arena biti prepuna. Dogodi li se tako, dio će stanovništva Hrvatske još jednom potvrditi čeznutljivo sjećanje na nekadašnji zajednički državni prostor, koji su tijekom poratnih godina duhovni alkemičari pretvorili u “emocionalni zavičaj”.

Recidive toga nostalgičnoga sjećanja na nekadašnju Jugoslaviju svjedočio je i u nedjeljnom broju našega lista i glumac Rade Šerbedžija. Uzgred je spomenuo i Johnnyja Štulića i Kemala Montena, također značajne aktere nekadašnje umjetničke jugoscene. Doduše, rekao je da je prebolio smrt Jugoslavije, ali da ona živi u njegovu sjećanju “kao zemlja nekog mogućeg socijalizma u kojoj su ljudi bili zaštićeni i zaposleni, prilično sretni u svojim životima”. Premda već u godinama koje su neprikladne sudjelovanju u nekoj revoluciji koja bi na nekadašnjim jugoprostorima vratila “bolju prošlost”, Šerbedžija izražava osobnu potporu takvim idejama. Plodno tlo za njihov revolucionarni rast Šerbedžija vidi u Bosni i Hercegovini. Još valjda samo da se pojavi neki novi Tito i da se zajednički krene u novo “bratstvo-jedinstvo”!

Zdravko Čolić, “vječiti mladić” jugoestrade, nije u rodnom Sarajevu dočekao da iluzorna “raja” pobijedi konkretne i ratoborne “papke”. I on i Šerbedžija utočište su našli u “kozmopolitskom Beogradu”! Tijekom poratnih godina medijski su preoblikovali svoje prošlosti. Obojica su bili trajno zaklonjeni iza parole: “Mir, mir, mir – niko nije kriv”. Čolićevi će obožavatelji i u zagrebačkoj Areni sigurno obnoviti i svoje mladenačke uspomene kada je Čolić bio jedna od glavnih muzičkih jugoslavenskih ikona. Pitanje je je li u Hrvatskoj ispranoga sjećanja nekome još uopće važno što je Čolić svojedobno ushićeno pjevao: “Druže Tito, mi ti se kunemo”? Naime, i u Hrvatskoj je Tito mnogima još “najveći sin naših naroda i narodnosti”.

Nakon Đorđe Balaševića i Lepe Brene koji su također ponosno pjevali Titu, odnosno Jugoslaviji, a ipak su napunili hrvatske dvorane, nema razloga sumnjati da to neće uspjeti i Čoliću, pa i Šerbedžiji, ako ozbiljnije zaželi pjevati. I Čolić i Šerbedžija već su dugo isprani od stvarnih ili izmišljenih zadaha prošlosti i namirisani mirisima privlačne dopadljivosti. U politički i svjetonazorski podijeljenoj Hrvatskoj obojica imaju svoje pristaše. Kod starijih vjerojatno zbog sentimentalnih sjećanja na mladost, a kod mlađih možda upravo zbog roditeljskog ignoriranja te prošlosti. Do zagrebačkog Balkanskog summita svaki je javni spomen Jugoslavije i jugoslavenstva bio poprijeko i odiozno doživljavan. Nakon 2000. i spomenutoga summita čak i jugonostalgija postaje legitiman način mišljenja. Tada u Hrvatskoj kod jugofila još postoji nada da će Jugoslavija biti obnovljena u obliku barem neke skraćene balkanske federacije. Već se tada počinje javno propagirati stvaranje “zajedničkoga kulturnoga prostora”. To se osobito forsira nakon što se Hrvatska odlijepila od simboličkog Balkana i tzv. naših prostora te ušla u EU. Estrada je postala najpoželjnije mjesto takvih zašećerenih “dobrosusjedskih susreta”. Skorašnje zagrebačko gostovanje Zdravka Čolića samo je još jedno okupljalište njegovih nekadašnjih fanova i njihovih potomaka, koji u vrijednosno sve zaboravljivijoj i eklektičnijoj Hrvatskoj uglavnom dijele iste “umjetničke”, svjetonazorske i političke vrijednosti.