Ulazak u EU pruža mnoge prilike, ali donosi i određene troškove. U ljudskoj je prirodi da odmah primjetimo troškove dok smo puno skeptičniji prema koristima. Srećom, u slučaju pristupanja EU jezičac vage naginje prema plusevima. Glavni uteg je korist od pristupanja jedinstvenom tržištu.
Troškovi pristupanja su većinom koncentrirani u kratkom roku i snose ih točno određene skupine društva (npr. nekonkurentni proizvođači koji neće moći poslovati pod pritiskom konkurencije) dok su koristi dugoročne i raspršene na sve (uslijed povećane konkurencije na tržištu potrošači će imati veći izbor po nižim cijenama). Koristi se u principu koncentriraju na stvaranje uvjeta za bolje, uređenije tržište i društvo u cjelini i povećanje šansi za hrvatke proizvođače, studente i radnike. Već u razdoblju prije pristupanja EU, Hrvatska je neminovno morala igrati po novim pravilima. Ta pravila se većinom odražavaju kroz više standarde poslovanja, veću zaštitu potrošača, više ekonomskih i političkih sloboda i veću pravnu zaštitu privatnog vlasništva. Implementacija viših standarda nije jednostavna ni jeftina (samo na području zaštite okoliša očekuju se troškovi usklađivanja od oko 10 milijardi eura). Poštivanje strogih standarda nekima će pogodovati (veća zaštita potrošača), ali će nekima i znatno otežati poslovanje.
Pristup jedinstvenom tržištu zapravo je najveća prilika koja se pruža novoj državi članici. Više standarde teoretski možemo postići i sami (premda se do sada nismo iskazali), ali za povećanje tržišta treba nam EU. EU ima tržište od 500 milijuna ljudi koji su potencijalni potrošači hrvatskih proizvoda. Iako je već Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju teoretski osiguran slobodan pristup na EU tržište, on je de facto bio ograničen tzv. pravilom o kumulacije porijekla robe. Naime, "hrvatskim" izvoznim proizvodom smatra se proizvod koji u sebi ima određeni postotak hrvatskog porijekla. Kako prije nismo mogli kumulirati strane inpute, većinom iz EU zemalja, u porijeklo proizvoda, veliki dio hrvatskog izvoza nije bio smatran "hrvatskim" i nije imao slobodan pristup na tržište EU. Približavanjem EU taj problem nestaje i hrvatski proizvodi postaju "made in the EU". Tako brendirani proizvodi imaju više šanse i na svjetskom tržištu.
Pristup jedinstvenom tržištu ne stvara prilike samo za izvoznike i proizvođače već i za sve ostale građane koji dobivaju priliku raditi i obrazovati se na području cijele EU. Već svi znaju za ukidanje statusa stranaca pri aplikaciji za dobivanje stipendije na nekom od europskih sveučilišta i mogućnost zapošljavanja u EU nakon isteka prijelaznog perioda (maksimalno 7 godina). U svim zemljama EU, starim i novim, bilo je strahova vezanih za migraciju radne snage, ali su se oni u velikom broju slučajeva pokazali neutemeljenima. Mobilnost radne snage u EU je još uvijek niska - samo 2% stanovništva radi u nekoj drugoj zemlji članici, a očekivana najezda siromašnih Poljaka, Bugara i Rumunja na bogate članice EU bila je svega 1% ukupno zaposlenih u tim zemljama.
S obzirom na situaciju u Hrvatskoj - visoku nezaposlenost, nefleksibilno tržište rada (teško zapošljavanje i otpuštanje), a ne smijemo zaboraviti da je i hrvatski relativno težak jezik - nije za očekivati da će jeftinija radna snaga iz npr. Bugarske istisnuti Hrvate na tržištu. Ono što je prije za očekivati je da će visoko obrazovani i sposobni Hrvati naći lakše posao u EU, ukoliko to budu htjeli.