Kada je Europska unija dobila Nobelovu nagradu za mir, sa svih se strana isticalo kako je činjenica dugogodišnjeg mira u Europi dokaz da je europski projekt uspio. No tu se zaboravilo postaviti pitanje: Je li za mir zaslužan EU projekt ili NATO? Rekao bih radije ovo drugo pa je Nobelovu nagradu zbog mira u Europi trebalo dodijeliti NATO-u, a ne Europskoj uniji. U ovom smislu EU nema nikakve veze ni s ratom, ni s mirom tim više što je projekt “Europske obrambene zajednice”, zajednice iz 1954. godine, vetom srušila Francuska pa je NATO, poglavito SAD, tijekom svih godina hladnog rata bio jamac mira (bolje reći odsustva rata) u Europi. Danas, kad Hrvatska ulazi u EU, želio bih afirmirati argumente svih onih koji kažu “car je gol”, odnosno projekt, zapravo eksperiment zvan EU pokazuje tendenciju propadanja. I to pod svakim vidom, ekonomskim, političkim i geopolitičkim.
Budući da je ekonomski aspekt bio jedan od glavnih motiva tog projekta, brojke sve govore. Prema Niallu Fergusonu, rast u Europi pedesetih i šezdesetih godina bio je 4 posto, sedamdesetih 2,8 posto, osamdesetih 2,1 posto, devedesetih 1,7 posto, da bi danas iznosio oko 0 (nula) posto. Dakle, kako se EZ/EU proširivala, rast je padao. Jednako tako, dok je kvota EU BDP-a osamdesetih u globalnom iznosila 31 posto, danas je to samo 19 posto. Ako je projekt EU zamišljen u ekonomskom smislu kao odgovor na globalizaciju globalizacijskim metodama, onda brojke jasno kažu da projekt nije uspio, da je EU globalni luzer s daljnjim luzerskim tendencijama, iako su još (dokle?) bogati klub.
Europa je propadajući eksperiment i u političkom smislu. Dok su mračni desničari, poput mene, prije gotovo dvadeset godina putujući europskim gradovima piskarali kako je multikulturalizam iluzija, da je na djelu proces retribalizacije Europe, pri čemu ljudi i zajednice ne žive jedni s drugima, nego jedni pokraj drugih, s islamom kao najeklatantnijim primjerom, to se kvalificiralo kao desničarsko bulažnjenje. Danas kad su svi važni europski lideri, od Camerona do A. Merkel, dijagnosticirali da je projekt multikulturalizma mrtav, jasno je da je urušen jedan od glavnih stupova europske političke građevine. Ako se tome doda činjenica da kad god se, od Irske do Francuske, građane EU pitalo žele li je (tzv. Europski ustav), birokrati u Bruxellesu dobili su nogom u stražnjicu. U političkom smislu EU se stoga može održati samo zaobilazeći narod(e), reducirajući sve više demokraciju, jačanjem demokratskog deficita. Tome treba dodati i ono cinično Kissingerovo pitanje: “Koga trebam nazvati ako želim razgovarati s Europom?” Odgovor je i danas teško dati. Gospođa Ashton ili gospodin Van Rompuy to jamačno nisu.
U geopolitičkom smislu EU eksperiment je također propao jer je EZ/EU u tom smislu nastao kao kontrapunkt SAD-u. Tko se još ne sjeća 1991. godine kada je, tijekom raspada Jugoslavije dok je Milošević oštrio noževe, Jacques Poos izjavio da je u geopolitičkom smislu vrijeme Amerike prošlo te da “dolazi vrijeme Europe” koja će razriješiti agresivne velikosrpske pohode. I što se dogodilo? Masakriran Vukovar, Ovčara, Srebrenica…, a Europa i njezini sladoledari u bijelom sve to gledaju, gledaju… Sve dok SAD nije lupio šakom o stol i umiješao se, srušio Miloševića i uspostavio mir u dvorištu Europe, na Balkanu. Eto, tako se “obistinilo”, preko naših leđa, Poosovo geopolitičko “proročanstvo” kako “dolazi vrijeme Europe”. Hoće li i zbog toga dobiti Nobelovu nagradu za mir?
Hrvatska užurbano priprema veliku proslavu u povodu svog ulaska u ovo problematično okruženje po svim pokazateljima, ekonomskim, političkim i geopolitičkim. Očekuje se palanačka rapsodija europskih frazetina, parada europejskog kiča i, nadasve, licemjerja. Jer posljednjom opstrukcijom izručenja Perkovića Njemačkoj, Josipović i Milanović opredijelili su se za udbaško-totalitarne, a ne za europske vrijednosti. Budući da sam glasovao za Hrvatski ulazak u EU, kakva god bila, s argumentom kako su sva druga rješenja gora, slučaj Perković samo me utvrdio u tom stavu. Europska unija (zapravo Njemačka) sa svim poteškoćama treba nam kao kruh nasušni da nas obrani od naših “europejaca”, zapravo bizantinaca, koje simboliziraju Josipović i Milanović. Zato, ipak, neka nas tu!