Fra Zvjezdan Linić: Gotovina i Markač sve će izdržati

Mirom i tišinom, proljetnim suncem i zelenilom okupan je Tabor fra Zvjezdana Linića u Samoboru. O temi i poruci uskrsnuća, ali neizbježno i o haaškoj presudi generalima, razgovarali smo s jednim od naših najpoznatijih franjevaca, koji je prije pola godine bio u haaškom zatvoru i našim generalima održao duhovnu obnovu.

Isplati se trpjeti

Prema nekim anketama priličan broj kršćana ne vjeruje u samo uskrsnuće?

– Za mene je to katastrofalno. Naime, Sveti Pavao kaže da ako Krist nije uskrsnuo – onda je sve besmisleno, onda je uzalud naša vjera. Tako bih definirao površnost onih ljudi koji ne poznaju temelj svoje vjere. Ako su katolici, kršćani, moraju naučiti Vjerovanje, gdje se tako jasno govori da je "uskrsnuo treći dan, uzašao na nebo..." I očito je da se na tome temelji današnja vjera, a ne samo na nekoj mrtvoj uspomeni na povijesnog Isusa, koji je završio život žrtvujući se za ljude, što može biti plemenito i lijepo, no bilo bi jako blijedo da nema pobjede nad zlom i smrću, koja je uskrsnućem i vjera u život vječni.

To su sve naše nade da se isplati trpjeti, da računica između pravde i nepravde ne svršava na ovoj zemlji, da se svaka žrtva može ubrojiti u dobro i u život koji gradimo ovdje za onaj drugi život. I da 70 ili 80 godina koliko čovjek ovdje živi vrijedi kvalitetno proživjeti, ali da je to tek priprava za onaj pravi život, kao što je devet mjeseci u utrobi majke priprava na život kad dijete izađe na svjetlo dana.

Zato se kaže da je Uskrs blagdan nade, no što je s činjenicom da je Krist svojom smrću i uskrsnućem pobijedio zlo i grijeh?

– Uskrsnuće je stvarnost! A ne neka ideja, fikcija, želja ili neka moja pobožna nadanja. To je stvarnost i činjenica. Apostoli ne bez razloga naglašavaju da je grob ostao prazan. Dakle, ne radi se o nekom fantomu i priviđenju, kao što i meni može doći priviđenje pokojnoga tate ili da neki duh hoda po stanu. To nije to. Isus je osobno uskrsnuo. I kad se ukazao privilegiranim svjedocima uskrsnuća, onda im nastoji pokazati svoje rane, znakove po kojima se prepoznaje da je visio na križu. Evanđelje naglašava činjenicu da je grob prazan. Tijela tamo nema, jer je Isus uskrsnuo dušom i tijelom.

I to je pobjeda. Ali ne nad Pilatom, Herodom, Judom, Kaifom ili Anom, jer on nikoga nije porazio, nego je za sve njih umro. On daje svoj život za one koji su ga raspeli, rugali mu se i prikovali ga na križ. Ne radi se, dakle, o trijumfu nad ljudima nego je Isusovo uskrsnuće pobjeda života uopće, da smrt nije zadnja točka života. U isto je vrijeme Bog pokazao koliko je snaga ljubavi, u ime koje je Krist svoj život dao na križu i s križa (jer je oprostio onima koji su ga raspeli), neuništiva. I ona je postala klicom toga novoga života, kojim je Krist uskrsnuo u vječni i novi život. Tada je to pobjeda i nad grijehom, mržnjom, zloćom...

Koja je razlika između uskrsnuća i uznesenja?

– Isus je za svoga zemaljskog života načinio tri čuda, jer je ljude oživio. Lazar je četiri dana bio u grobu i već se raspadao. Bila to apsolutno smrt, pa zatim jedna djevojčica i jedan mladić kojega su već nosili na sprovod. Isus ih je vratio u život, ali to je oživljenje, makar se zove 'uskrsnuće Lazarovo'. Zato što ih je Isus vratio u zemaljski život, na onoj prekinutoj niti gdje je smrt nastupila, što je također pobjeda nad smrću, ali i povratak u zemaljski život, jer će oni još jednom morati umrijeti, zato što samo tako mogu prijeći u vječni život.

Dakle, stvarno umrijeti?

– Točno, ne klinički nego stvarno. Kod uznesenja Marijina govori se o nečemu sličnome Kristu. Za Mariju Crkva vjeruje da joj tijelo nije ostalo u grobu, nego da je po završetku zemaljskog života (što je oprezno rečeno, jer nije definirano ni da je umrla ni da nije umrla) dušom i tijelom uznesena na nebo. Mi vjerujemo da ćemo i na nebu biti osobe. Bez tjelesnosti mi smo neki duhovi i ne prepoznajemo se. Prema idejama hinduizma i budizma čovjek se stapa u nirvanu i zajedništvo s božanstvom i više ga nema kao osobe, a kod kršćana toga nema, jer mi kršćani osobno živimo i u vječnosti. I trajemo po uskrsnuću tijela, u što vjerujemo po Posljednjem sudu, pa ćemo se i osobno prepoznavati u vječnosti. Dogodit će se ono što se dogodilo s Kristom i tu nam ne pomažu fizički zakoni, po kojima se tijelo raspada i gdje je sad ono. Može biti spaljeno, u moru ili bilo gdje... To naprosto više nije važno, jer i Kristovo uskrsnulo tijelo, koliko god se on pokazao učenicima da budu svjedoci, više ne poznaje fizičke zakone kojima je bilo podložno i može prolaziti kroz zatvorena vrata.

Milicajac i klinička smrt

Ljudi koji su doživjeli kliničku smrt kažu da su vidjeli svjetlost u tunelu u kojem su putovali, dušu kako napušta tijelo, no tu se ne radi o uskrsnuću?

– Ta osoba nije umrla, već je to bila klinička smrt. Ljudi imaju iskustva koja su značajna i ja ih poštujem.

Dolaze li vam ljudi s takvim iskustvima u Tabor? Je li im to probudilo vjeru?

– Ima i takvih priča. No, prije 40 godina imao sam na Kaptolu slučaj jednog tadašnjeg milicajca, koji je to doživio i kojega je to tako potreslo da je povjerovao u Boga i dao se krstiti u ono vrijeme kao policajac. Ljudi redovito imaju pozitivna iskustva što se tiče vjerničkog prepoznavanja toga fenomena.

Oni svjedoče da su u tome trenutku izgubili strah, a jedna od ključnih i prvih poruka uskrsnuća riječi su – ne bojte se. Kaže se da se 'ne bojte se' u Bibliji spominje 365 puta. Ljudi su danas zarobljeni strahom?

– Ja ljude nikad ne plašim, nego ih upozoravam na kušnje i napasti, jer jedna molitva (egzorcistička) lijepo kaže "neka onaj koji je dosad plašio odstupi prestrašen". Kod Mateja prva poruka anđela ženama, koje su došle na prazan grob i koje su se preplašile, bila je "ne bojte se", ali taj strah odmah se pretvorio kod njih u radosnu nadu i sigurnost. A stražari koji su čuvali grob, prestrašili su se i zamrli su od straha, jer nisu bili srcem spremni primiti tu radosnu nadu. Prvi pozdrav Isusov učenicima je – Mir vama! Mir vam ostavljam, neka se ne uznemiruje srce vaše...

To 'ne boj se' ne znači da nekoga netko nije htio taj trenutak prepasti.

– To je životno 'ne boj se' . Danas živimo u egzistencijalnim strahovima, za zdravlje, od financijskih strahova i političkih. Bojimo se jedni drugih, jer nismo dobri i imamo zloće u sebi. 'Ne bojte se' znači da nismo sami, da je On tu i da nas u isto vrijeme potiče na vjeru i ljubav. Sv. Ivan kaže da u ljubavi straha nema. Kada se ljudi posvade i dođe mržnja, onda ima straha, ali ondje gdje je ljubav nema prostora za strah.

Nije li glavna zadaća Crkve da širi upravo tu poruku, ne osvrćući se na neke prolazne pojave?

– Isus je apostole iz prepadnutosti i zakračunatosti otvorio i otad se oni više ničega nisu bojali. No, druga poruka je – radost. Isus donosi radost, jer oni su bili u depresiji, žalosti i jadu, počeli su se osipati i kriza je cijele zajednice. Isus dolazi i vraća im se radost. I kad u seminarima molim, a često molim, za oslobođenje od straha, to je navještaj te radosti i oslobođenja od depresije, koja je tako prisutna da imam osjećaj da treba moliti za cijeli hrvatski narod. Jer smo u mukama, pogotovo u pogledu svega ovoga što su ljudi proživjeli u odnosu na ova posljednja zbivanja s generalima. To je kolektivna depresija, jer se vidi koliko je mali čovjek u rukama velikih. Ali, Isus bi nam rekao, ne bojte se.

Da li ste pali u depresiju kad ste čuli presudu u Haagu?

– Nisam u depresiji, ali bilo mi je teško. Suosjećao sam s njima. Bio sam kod njih u zatvoru prije pola godine. Imali smo duhovnu obnovu i mogu reći da su jako produhovljeni. Obrana je bila briljantna i svi smo se nadali...

Mislite li da bi im ta razina duhovnost mogla biti oslonac ubuduće?

– Ako sve ovako ostane, onda molim i za Gotovinu i za Markača da se još žrtvuju za Hrvatsku. Neka to bude njihova žrtva ako tako mora biti.

Mnogi su osuđenici našli utjehu upravo u vjeri?

– Čovjek u tim okolnostima ima vremena baviti se sa sobom i ući u sebe. Mi vani često nemamo vremena ni Očenaš izmoliti, jer vas nosi život i životne brige. Drago mi je ako zatvor može pretvoriti to iskustvo u iskustvo produhovljenja. I to čovjeka doista može spasiti od psihoze, napasti i psihičkih problema. Duhovnost nas pročišćava od osjećaja nepravde, da si zaboravljen, da si žrtveno janje, jer su to velike boli. I duhovnost daje upravo onu vrstu snage da sve čovjek u sebi može pobijediti zlo jer je bijes zlo, mržnja je zlo, želja da im se nešto dogodi je zlo.

Sloboda i vezanih ruku

S druge strane mnogo je onih koji su na slobodi, ali žive kao da su u zatvoru.

– Isusova poruka pred Pilatom tu je tako jasna. On je vezanih ruku pred Pilatom sudcem slobodniji od njega samoga. Isus slobodno daje svoj život, premda se nekome može činiti da je marioneta u Pilatovim ili nečijim drugim rukama. To je žrtva ljubavi.

Ovaj Uskrs je specifičan upravo zbog ovih posljednjih događanja. Koja je vaša poruka?

– Kad su učenici, još bez iskustva Kristova uskrsnuća, otišli iz Jeruzalema u Emaus, Isus im se približio pa su mu se potužili da je sve propalo, Isus koji im je sve značio više nije s njima, a nadali su se da im je sve u životu. Dakle, izgubili su nadu. Kad su ponovno prepoznali Isusa i shvatili da je to on, vraćena im je nada. Zato je meni Uskrs nada. I želim tu nadu unijeti u svaki kutak moga života jer je i meni katkada muka zbog nekih događaja, teško mi je zbog nekih ljudi, bilo na javnom planu ili osobnom. Meni je Uskrs potreban za moju nadu i moje povjerenje u život, da se ne prestanem boriti za kvalitetniji život. Želim da to i hrvatski narod i ljudi kojima prijeti otpuštanje s posla i oni koji grcaju u dugovima i ne znaju kako platiti kredite, da ih ne napusti nada jer još uvijek imamo zdrave ruke, pameti i mogućnosti da se borimo za normalniji život u okvirima koji su meni mogući. Meni nije dano da podižem tvornice i zapošljavam ljude, ali mi je dano da u svom krugu mogu navijestiti nadu. Uskrs je blagdan radosne nade i želim da to probije uza sve ostalo, baš onako kao što visibaba može probiti snijeg, kao što se svake godine pojavi proljeće nakon pustila zime. I u proljeće dođe vrijeme Uskrsa.

Blog fra Zvjezdana Linića - Duhovna obnova