Dva dana nakon strašne eksplozije i apokaliptičnih scena u Bejrutu koja je sravnila sa zemljom polovicu administrativne metropole, odnijela oko 200 života i ranila više od šest tisuća ljudi, na poprište je stigao francuski predsjednik Emanuel Macron. Svojim dolaskom pokazao je koliko je Francuska još uvijek emotivno vezana za Libanon koji je nekada bio njezina kolonija. Macron se sastao s predsjednikom Libanona Michaelom Aounom i obećao da će sljedećih dana dogovoriti više francuske, europske i međunarodne pomoći, naglašavajući da je sada glavni prioritet stati uz libanonski narod bez ikakvih uvjeta. Među ostalim, Macron je upozorio da se Libanon suočava s “političkom i ekonomskom krizom koja zahtijeva hitan odgovor” te dodao kako će se “libanonska patnja nastaviti ako se u njoj ne provedu reforme.”
Macron omekšao i Trumpa
Francuski lider je u Bejrut doletio zrakoplovom iz Francuske s 55 djelatnika spasilačkih službi, medicinskom opremom i mobilnom klinikom opremljenom za zbrinjavanje 500 ljudi. Osim Francuske, i mnoge druge zemlje uključile su se u pomoć Libanonu. Osim s predsjednikom Libanona, Macron se sastao i s parlamentarnim strankama predstavljajući im novu političku paradigmu Libanona, i tražeći od njih da iza sebe ostave sve nesuglasice i da se dogovore o formiranju vlade nacionalnog jedinstva koja bi jedina mogla izvući zemlju iz krize. Iako je koalicija 14. ožujka, koju čine vođa sunita i predsjednik Stranke budućnosti Saad Hariri, vođa Druza i predsjednik Progresivne Socijalne Partije Walid Jumblatt, kao i predsjednik libanonskih snaga i jedan od vođa kršćanskih maronita u Libanonu Samir Jaja, te vođa falanga Nadim Jamail, tražila od Macrona da se ne sastaje sa predstavnikom libanonskog Hezbollaha (koji zajedno s libanonskim predsjednikom Michelom Aounom čini koaliciju 8. ožujka), te da se za vrijeme njegova posjeta u Libanonu pridruži američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji traži rasformiranje i razoružavanje Hezbollaha kojeg smatra terorističkom organizacijom, Macrona je, kako tvrde svjedoci koji su sudjelovali na sastanku u francuskom veleposlanstvu u Bejrutu, taj zahtjev razljutio.
Svim libanonskim političarima u opoziciji koji traže razoružanje Hezbollaha i stavljanje na listu terorističke organizacije Macron je glasno i jasno rekao: “Hezbollah je dio libanonskog društva i ima svoje zastupnike u parlamentu, a donedavno i svoje ministre, ne možemo njih isključiti, jer šijiti u Libanonu koji daju potporu Hezbollahu danas su možda najbrojniji”.
Također, unatoč nagovaranju da se ne sastane s predsjednikom kluba Hezbollaha u libanonskom parlamentu Mohamedom Raedom, Macron se sastao s njim u četiri oka i razgovarao o aktualnim političkim i sigurnosnim temama u Libanonu. Macron je uspio omekšati i stav Donalda Trumpa koji je postavio uvjet da neće pomoći Libanonu dok se ne provedu reforme, što znači razoružavanje Hezbollaha. Da je razgovor Macrona s Raedom dao rezultate i ide u smjeru smanjenja tenzija dokazuje i ostavka vlade Hassana Diaba, koja je formirana u siječnju 2020., predstavljena kao kabinet tehnokrata, a na udaru je kritika da je podređena stranci predsjednika Michela Aouna, Slobodnom domoljubnom pokretu, i njegovu savezniku Hezbollahu.
Unatoč tome što su cijelo vrijeme uz ulične prosvjede stizali pritisci i iz međunarodne zajednice da premijer Hassan Diab dade ostavku, to nije urodilo plodon. Međutim, pola sata nakon razgovora Macrona s Raedom urodilo je plodom, Hezbollah je digao ruke od premijera Hassana Diaba koji je izgubio njihovu potporu nakon čega je vlada pala. Macron je svjestan da, uz to što je jaka vojna sila, Hezbollah ima veliku potporu u Libanonu što dokazuju i parlamentarni izbori održani 6. lipnja 2018. i velika pobjeda Hezbollaha.
Jedni druge podrivaju i ruše
Koalicija Amal – Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu. Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka, koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima. Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom koji uključuje obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje. Stranka tadašnjeg premijera Saada Haririja, koji je imao potporu Washingtona i Rijada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka. Zbog toga je nova Macronova politička paradigma da sve političke stranke, bez obzira na različitost, moraju surađivati ili u vladi nacionalnog jedinstva ili da ne blokiraju rad vlade.
Naime, Libanon je vrlo kompleksno uređena država koja se po okončanju francuske vladavine 1943. opredijelila za podjelu vlasti između muslimanskih šijita, sunita, druza i različitih kršćanskih skupina. Taj sistem ima svoju dobru stranu: i danas se garantira da u političkom sistemu nijedna grupa neće biti dominantna. Prema Ustavu, predsjednik mora biti isključivo kršćanin maronit, a premijer muslimanski sunit, dok predsjednik parlamenta mora biti muslimanski šijit. Izbori su nominalno slobodni, a mediji su u toj zemlji slobodniji nego u susjedstvu, unatoč tome što često služe kao glasila pojedinih skupina. Loša strana te multikonfesionalne demokracije je u tome što spomenute skupine ipak podrivaju i blokiraju jedna drugu, a imaju i običaj da za svoje ciljeve traže i podršku iz inozemstva kako bi na unutrašnjem političkom planu bolje mogle provesti svoje interese. Ali, one zato često postaju i oruđe u rukama stranih “sila-zaštitnica” poput Saudijske Arabije, Sirije, Irana ili zapadnih država poput Francuske i SAD-a.
Osim toga, svaka vjerska skupina je od samog početka razvijala svoje stranke i strukture, što je značilo i da umjesto jednog postoji više sistema korupcije i nepotizma. Uz to je Libanon, pored jednog velikog građanskog rata i više desetljeća de facto vlasti Sirije, morao pretrpjeti i ogromne valove izbjeglica s palestinskih i sirijskih područja, kao i više krvavih sukoba sa susjednim Izraelom. Biti će zanimljivo vidjeti kako će biti formirana nova libanonska vlada. Evidentno je da predsjednik Francuske Emanuel Macron želi novi Libanon, bez tenzija i sukoba i s jasnom vizijom budućnosti, tj. borbu protiv klijentelizma i korupcije te uvođenje novih reformi. Posebno je zanimljivo da je prije katastrofe koja je zadesila Bejrut više od 57 tisuća ljudi potpisalo internetsku peticiju za “stavljanje Libanona pod francuski mandat u sljedećih 10 godina”.
Francuska je još sredinom 19. stoljeća iskoristila vjersku nesnošljivost i progone libanonskih kršćana za uspostavu kolonijalnog utjecaja u Libanonu. Godine 1862. Libanon je postao autonomna provincija u sklopu Osmanskog Carstva sa snažnim europskim i francuskim utjecajem. Nakon završetka 1. svjetskog rata, Francuska je dobila mandat Lige naroda za današnje područje Sirije i Libanona. Francuzi 1926. godine odvajaju Libanon od Sirije, a 1944. postaje nezavisan. Iako bez naftnih izvora koji su omogućili gospodarski razvoj nizu bliskoistočnih država, maleni Libanon se nakon 2. svjetskog rata preobrazio u najnapredniju zemlju Bliskog istoka.
Jedna od libanonskih specifičnosti je vjerska heterogenost stanovništva. Nacionalni konsenzus podjele vlasti, stvoren ustavnim izmjenama 1943., temeljio se na popisu stanovništva iz 1932. prema kojem su maronitski kršćani činili više od polovine stanovništva, zbog čega im je pripao i najveći dio političke moći. Tako je mjesto predsjednika države pripadalo maronitima, premijera sunitskim muslimanima, a mjesto predsjednika nacionalne skupštine bilo je rezervirano za šijita.
Destabilizaciji Libanona najviše su pridonijele tisuće palestinskih izbjeglica koje su došle u Libanon još nakon 1. izraelsko-arapskog rata 1948., rušeći tako delikatnu etničku ravnotežu na kojoj je počivala zemlja. PLO je na libanonskom teritoriju uspostavio vlastitu infrastrukturu i povezao se s domicilnim libanonskim muslimanima što je produbilo jaz između libanonskih kršćana i muslimana. U travnju 1975. izdvojeni sukobi u Libanonu prerasli su u otvoreni rat. Središnja libanonska vlast je brzo prestala funkcionirati i zemlja je podijeljena na sjever pod nadzorom kršćanskih milicija i južni dio Libanona koji kontroliraju milicije sunitskih i šijitskih muslimana, Druzi i palestinski gerilci.
Sirijci na strani kršćana
U lipnju 1976. na poziv predsjednika Franyeha u libanonski građanski rat na strani kršćanskih milicija ulazi Sirija. Dvadeset tisuća sirijskih vojnika zaposjeda dolinu Bekaa i ulazi u borbe protiv muslimanskih milicija i PLO-a te do listopada 1976. sirijska vojska nadzire polovinu zemlje. Sirijska odluka da unatoč protivljenjima u arapskom svijetu intervenira u libanonskom građanskom ratu na strani kršćanskih milicija rezultat je strateške procjene da bi pobjeda muslimanskih skupina i PLO-a isprovocirala ulazak Izraela na libanonski teritorij. Paradoksalno, osim Sirije pomoć kršćanskim milicijama pružao je i Izrael koji je slao pomoć u naoružanju i provodio pomorsku blokadu libanonske obale. Iako je prošlo više od 70 godina od kraja kolonijalizma, Libanonci su još uvijek jako emotivno vezani za Francusku. Libanonci uvijek s ponosom ističu da su bili francuska kolonija, a glavni grad Bejrut dobio je zbog toga i nadimak Pariz Bliskog istoka.
Tamo treba svakoga razoružati !