Nijemac sam kad pobjeđujemo, ali imigrant kad gubimo”, rekao je prije tri godine njemački nogometaš turskog podrijetla Mesut Özil kad je obznanio kraj svoje reprezentativne karijere. Osvajač Svjetskog prvenstva s Njemačkom rekao je da je često bio žrtva diskriminacije i rasizma igrajući za reprezentaciju. Spor je nastao nakon što se Özil fotografirao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, što je u Njemačkoj loše primljeno zbog Erdoğanove nepopularnosti u najbogatijoj europskoj zemlji. Bivši predsjednik Bayerna Uli Hoeneß uzvratio je Özilu da mu je igra već godinama “sranje”, da nije dobio duel otkada je Njemačka osvojila Svjetsko prvenstvo te da se svoje igračke neuspjehe skriva iza politike.
Pozvali su – goste radnike
No mnogi misle da je Özil dobro opisao osjećaje milijuna Turaka koji žive i rade u Njemačkoj, a koji vjeruju da ih njihova nova domovina nikada nije u potpunosti prihvatila kao svoje. Njemačka javnost nedavno je obilježila 60 godina od potpisivanja sporazuma između Bonna i Ankare kojim je Zapadna Njemačka pozvala Turke da dođu raditi kao gosti radnici, odnosno gastarbajteri. Taj se izraz udomaćio i u Hrvatskoj, što nije čudno jer je nekoliko godina poslije Njemačka sličan sporazum potpisala i s Jugoslavijom. Sporazum su Njemačka i Turska potpisale 30. listopada 1961. i kao rezultat toga društva u objema državama znatno su se promijenila. Otada su u Njemačku stigli milijuni Turaka, često niskokvalificiranih, kojima su se u danas najbogatijoj zemlji Europe otvorile prilike kakve kod kuće nisu imali. Danas ih u Njemačkoj živi 2,75 milijuna, procjenjuje se, i najveća su manjina u zemlji. Slika Turaka koji u njemačkim gradovima rade u tvornicama ili pak prodaju kebabe postala je dio njemačke kulture. Isto tako, mnogi su dobili djecu, neki i unuke te je njihov broj stalno rastao. No Turci naglašavaju da ih njihova domovina još uvijek nije sasvim prihvatila. Problemi s integracijom Turaka u društvo bili su vrlo važna lekcija političarima tijekom migrantske krize 2015. godine.
Prilikom potpisivanja sporazuma, i Njemačka i Turska mislile su da će se gastarbajteri seliti u potrazi za poslom, zaraditi i vratiti se nazad u svoju domovinu. No oni su vrlo često ostajali. Posebno nakon što je Njemačka dopustila da se “privremenim radnicima” pridruže njihove obitelji iz stare domovine. Sporazum Ankare i Bonna 1973. je istekao, ali Turci su postali dio Njemačke.
Prve generacije Turaka, pišu analitičari, često su se družili samo s Turcima, nisu učili jezik jer im za tvorničke poslove nije trebao te su općenito imali relativno malo kontakata s Nijemcima. Djeca su odlazila u migrantske škole jer se očekivalo da će se jednog dana vratiti kući. Mnogi Nijemci nisu bili sretni s time. Još 1983., piše The Economist, kancelar Helmut Kohl želio je prepoloviti broj Turaka u zemlji i ponudio im je novac da odu kući. I danas oko 1,5 milijuna Turaka koji žive u Njemačkoj nema državljanstvo, a to uključuje čak dvije trećine odraslih. Buruk Yilmaz (34) iz Duisburga za njemački medijski servis Deutsche Welle (DW) sažeo je svoj dojam iz djetinjstva.
– Osjećaj koji sam imao bio je onaj autsajdera, problema. Ljudi su govorili: “Idi tamo odakle si došao.” No, bez obzira na kut gledanja, to mi nije imalo smisla. Mislim, rođen sam ovdje. Odrastao sam ovdje – rekao je.
– Rasizam je još uvijek dio svakodnevice. Još postoje provokacije, nekada i više puta mjesečno – naglasio je. Njegov je djed u zemlju stigao 1963. godine i najprije je radio kao rudar, a zatim se zaposlio na željeznici.
Jedan od načina na koji se Turci i Nijemci razlikuju jest važnost religije, govore sociolozi. Dok je njemačko društvo sve sekularnije, važnost islama za Turke uglavnom je postojana.
– Isto tako, emocionalne veze s Turskom još su vrlo, vrlo intenzivne, čak i u trećoj generaciji unatoč tomu što su rođeni ovdje ili tomu što mnogi Tursku poznaju samo iz tuđih priča ili pak s odmora – rekao je profesor turskih studija Hacı-Halil Uslucan DW-u. Dodaje da oko 80% Turaka u ispitivanjima govori da su se u prošlih godinu dana barem jednom osjetili isključenima.
– Moje je srce još uvijek tursko – rekao je američkom NBC Newsu Mehmet Uzan (33) koji je rođen i odrastao u Njemačkoj. Već spominjani nogometaš Özil je prilikom opraštanja s reprezentacijom rekao da ima dva srca, njemačko i tursko. Danas igra za turskog velikana Fenerbahçe.
Centar za turske studije sa Sveučilišta Duisburg-Essen prije nekoliko je godina objavio istraživanje koje je pokazalo da se više ljudi turskog podrijetla osjeća povezanima s Ankarom nego s Berlinom. No Turci su u svojoj novoj domovini prošli ipak većinom dobro, a najbolji je dokaz tomu i činjenica da ih u njoj toliko živi. Vlasnici su oko 90 tisuća tvrtki, malih i velikih, te zapošljavaju oko 500 tisuća radnika, prema The Economistu. Na nedavnim parlamentarnim izborima 18 Nijemaca turskog podrijetla ušlo je u parlament. Neki kao na jednog od najvećih krivaca za probleme turske zajednice u Njemačkoj ističu upravo Erdoğana kojem je Berlin prije nekoliko godina zabranio održavanje skupova na njemačkom tlu za brojnu tursku dijasporu. Erdoğana mnogi njemački kritičari optužuju za širenje nacionalizma i zapaljive izjave. Turski predsjednik Berlinu je uzvratio da su potezi poput zabrana skupova isti kao i politike koje su nekada provodili nacisti.
U međuvremenu su se, zanimljivo, promijenile i političke preferencije Turaka. Dok su nekada turski radnici koji su dobili državljanstvo glasali za socijaldemokrate (SPD), sve veći broj Turaka danas glasa za Kršćansko-demokratsku uniju (CDU).
– Mislim da treća generacija njemačkih Turaka poput mene glasa za konzervativce jer pokušavaju istaknuti pitanja poput obiteljskih politika i podrške malim tvrtkama – rekao je Reutersu Rahsan Dogan, inače član CDU. Političke su se promjene dogodile nevjerojatno brzo: još 2015. svaki je drugi Turak glasao za SPD, a samo 13% njih podržavalo je CDU. Danas pak 53% njih podržava demokršćane, pokazalo je istraživanje instituta Konrad Adenauer.
Ugovor s Jugoslavijom 1968.
Iskustvo s Turcima i njihove teškoće u integriranju naučili su njemačke političare da država mora osmisliti programe učenja jezika i integracije. Zato su 2015. i 2016. sirijske i druge migrante poslali na tečajeve njemačkog jezika i integracije. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier nedavno je na događaju koji je slavio utjecaj gastarbajtera na društvo poručio sugrađanima, i Turcima i Nijemcima, da zajedno razviju povijest u kojoj će dosezi svih stanovnika biti slavljeni.
Iako je priča o turskim radnicima u Njemačkoj najpoznatija i najveća od svih o stranim radnicima, nipošto nije jedina. Osim s Turskom, Zapadna Njemačka potpisala je u 1950-ima i 1960-ima slične sporazume s više zemalja: najprije Španjolskom i Italijom, a zatim i Marokom, Portugalom, Tunisom te 1968. i Jugoslavijom. Njemačko gospodarsko čudo, kako je nazvan snažan poslijeratni ekonomski rast, vapilo je za radnicima, naročito u tvornicama. Bonn tada nije pitao kakav je tip režima odakle dolaze ti radnici pa je sklapao sporazume s demokratskom Italijom, ali i desnim autoritarnim režimima u Portugalu i Španjolskoj te jugoslavenskom komunističkom diktaturom. Nakon potpisanog sporazuma s Jugoslavijom, brojni su građani tadašnje SR Hrvatske otišli raditi u Njemačku, ali su, kao i Turci, ostajali u zemlji. DW piše da je oko 700 tisuća građana Jugoslavije došlo raditi u Zapadnu Njemačku između 1968. i 1991. godine. Procjenjuje se da u Njemačkoj danas živi oko 400 tisuća ljudi s hrvatskim državljanstvom ili podrijetlom. U tu su se zemlju Hrvati nastavili seliti i danas, za mnoge ona je obećano mjesto. U međuvremenu, najbogatija je zemlja Starog kontinenta postala meka migranata: čak četvrtina stanovnika zemlje migrantskog je podrijetla, njihov broj premašio je 20 milijuna. No od njih samo polovica ima njemačko državljanstvo.
VIDEO Svako treće bolovanje je neopravdano. HUP: Lažna bolovanja stoje nas više od milijardu kn godišnje
Kome se ne sviđa neka ide nazad odakle je došao pa neka tamo pametuje .