Paliti gay slikovnice; pa to je valjda najmanje što možemo učiniti za svu našu djecu

Kako je neizrecivo dubok bezdan tjeskobe kroz koji propada hrvatsko društvo. Svaki novi dan donosi novu gadost i njezina glavnog junaka koji zabljesne detonacijom vlastitog idiotizma, moguć normalan život pretvori u bojno polje, kontaminira ga otrovom svih otrova – ljudskom gluposti i onda nestane u nezamjetnosti kolektivnog sricanja očaja. Ne bojim se niti sramim živjeti u takvom okruženju, ali ga duboko prezirem upravo onako kako se ono i propinje, iz dana u dan, iz događaja u događaje koji provociraju permanentnost društvenog konflikta do one točke kada se više nećemo imati oko čega sukobljavati i kada će ateriranje na dno bezdana iz prve rečenice biti očekivani trenutak olakšanja u predvidljivom kraju.

Mi smo društvo koje se strmoglavljuje, mi smo kolektiv u kojem pojedinac izdržava uvjetnu kaznu neuvjetovanog postojanja prije no što izgubi ili strpljenje ili život. Gotovo je nevjerojatno da u društvu koje je samo sebe odredilo da ga čini 114 posto katolika postoji tako malo boga, a i ono što je ostalo od njega unakaženo je neprekidnim komadanjem dijela duha koji bi boga mogao imati. Zato smo, uz ostalo, i neduhovito društvo, zato ne čudi da se može pojaviti neduhoviti idiot i na dječjem fašniku spaliti gay slikovnicu i tako vlastitoj djeci, uz cerek bratstva u maloumlju, ostaviti trajnu traumu u osjetljivom periodu odrastanja.

Paljenje gay slikovnice, nije li to najmanje što možemo učiniti za našu djecu, jer nakon toga više za njih i nemamo što činiti. Simbolika ove sramote nadilazi didaktički kukavičluk i licemjerje resorne ministrice koja nas je poučila da nije dobro paliti knjige. Kad tu nije spaljena knjiga, tu je likvidiran simbol svakog zla, uzrok nesreća koje su nas zadesile i iz kojih nastaju apsolutno svi naši problemi. Neprijatelj je prokazan i urezan u formirajuću svijest, kao što je urezana i metoda kojom ćemo se s njime obračunati. Legitimitet paljenja duginih boja tako im je pružen na vrijeme, dok su djeca, i stoga se uopće ne može govoriti ni o kakvom dječjem karnevalu kad je to bila tempirana predvojnička obuka, formiranje mladosti u strijelce koji će dovoljno rano naučiti ciljati i pucati po metama označenim za odstrel.

Vapaj bezimene ministrice, bez konkretnog djelovanja, da trebamo graditi tolerantno društvo ustvari je inverzija koja se može iščitati i da trebamo tolerirati podmuklost koja će eskalirati u otvoreno nasilje, svjedoči i o tome kako živimo u državi kojom bez sustavnog otpora sustava patroliraju paramilitarne primitivne skupine što upravo formiraju standarde adekvatne svojoj malignoj nižerazrednosti. Uostalom, to se i može očekivati u narodu koji kao tradiciju čuva neuspjehe, kao povijest bilježi poraze, a kao vlastite velikane uglavnom uzdiže mediokritete kad velikih objektivno i opet uglavnom nije ni imao. Hrvatska je izigrana i predriblana, njezino ime je sankcionirano i traumatizirano i u povijesnom smislu mi smo danas ništa. I što se prije suočimo s time, s vlastitim ništa, imamo kakve takve šanse za katarzu, za transsupstancijaciju nacije koja je prestala biti povijesnom kategorijom u trenutku kad je odlučila pronevjeriti pa izrešetati budućnost.

Valja se probuditi i priznati si da se iz ove zemlje ne odlazi, nego se iz nje bježi; ne odlazi se u potrazi za poslom, nego se bježi od Hrvatske. Od težine mraka naših srca, od panično brzog besmisla gubitka vremena, od nacionalne skučenosti koja si u muci frustracije onoga što je mogla biti, a što je postala, grize vlastitu guzicu. Bježi se od toga da pališ gay slikovnice, da te se segregira kroz to gdje ti spava pas, da ekshumiraš kosti djedova, da krv pravdaš krvlju i da ti život prođe u rovu iskopanom za stajaći stav. Za sve to nitko nam nije kriv jer krivi smo mi. Kriva je politika i sve vlasti koje ni isfrfljati nisu uspjele iole suvisliju misao nacionalne strategije. Krivi su konzervativci jer su primitivni, krivi su liberali jer su konzervativni, kriva je ljevica jer je glupa. Krivi su akademci, intelektualci koji vlastima onaniraju neprekidno besplatno ili, kao u onom vicu, tek za čokoladu. Kriva je ekonomska oligarhija koja je kapitalizam pretvorila u privatni boljševizam iskvarivši i iskrvarivši ljude. Kriva je Crkva koja uporno želi biti Stepinčeva, a ne Kuharićeva. Kriva je kultura jer se pretvarala da je ima. Krivi su mediji jer nisu glas onih od kojih očekuju da ih iz dana u dan, vjerujući im, gledaju, slušaju i čitaju.

Od toga da si sada gay u Hrvatskoj poraznija je tek mogućnost da si Hrvat u Hrvatskoj. Stoga, imaju li homoseksualci pravo biti Hrvati i mogu li Hrvati biti išta drugo nego pederi? Poistovjećujući demokraciju i prirođeno pravo obračuna s drugačijima, vršimo dvostruko nasilje; najprije arbitriramo tko su drugačiji, a zatim ih i dovodimo u bezizlazan položaj prebrojavanja u odnosu na prihvatljivu većinu. Umjesto da nacija kohezivno strukturira sve dijelove društva kao dragocjenu supstanciju različitosti neophodne za kreaciju, ona se totalitarnom žestinom obrušava na svaku različitost. Umjesto da nacija bude snaga uključivanja, ona je opravdanje selekciji podobnosti i prihvatljivosti. Zato nas nema i zato smo dezintegrirani. Plamen koji je proždirao gay slikovnicu potpaljen je davno prije kao vječna vatra zla. Mi očito nismo generacija koja će ga se usuditi ugasiti i u sjeni svog straha, u grču odbijanja shvaćanja presudnosti trenutka nastavljamo se pretvarati da se nije dogodilo ništa bitno. Pa i nije. Samo smo nekim mladuncima na vrijeme pokazali kako je lako mrziti.