Iako su hrvatske zemlje Prvi svjetski rat dočekale razjedinjene i administrativno podijeljene unutar Austro-Ugarske Monarhije, Hrvati su bili jednako suočeni s mučnim posljedicama rata gdje god živjeli. Kako u Hrvatskoj i Slavoniji tako i u Dalmaciji, Istri, Međimurju, Baranji te Bosni i Hercegovini, ljudi su bili prisiljeni preživljavati u teškoj svakodnevici.
– Glavna karakteristika života u pozadini nekog velikog rata jest da je apsolutno sve podređeno vojsci i sukobima, sve je u sjeni rata i većina resursa koristi se za sukobe, koji su u prvom planu. Bez obzira na povijesno razdoblje koje ima neke svoje karakteristike, to je više-manje jednako za vrijeme svakog velikog sukoba – govori dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić s Hrvatskog instituta za povijest, koja se bavi proučavanjem isključivo događaja za vrijeme Prvoga svjetskog rata.
Umirovljena sveučilišna profesorica Mira Kolar-Dimitrijević, kad piše o gospodarsko-socijalnim prilikama u hrvatskim zemljama u tom razdoblju, kaže pak da je ratni vihor uništavao hrvatski narod, šume, oranice, sela i gradove, iako područje Hrvatske nije izravno pogodio.
– Prvi svjetski rat poništio je razlike između bojišnice i pozadine i upravo je zato obilježen velikom smrtnošću i patnjama naroda, koje su rasle svaki mjesec počevši već 1914., a rat je u konačnici i bio završen kad pozadina nije mogla opskrbljivati bojišnice – navodi Kolar-Dimitrijević te objašnjava kako na početku rata gotovo ništa nije dobro funkcioniralo, “ali se s vremenom upravna struktura prilagodila ratnim potrebama i cijela Hrvatska sve je više nalikovala na krajiške zemlje iz vremena Vojne krajine”.
Mirna desetljeća prije rata
Za pojmove cijele Monarhije, gradovi u hrvatskim zemljama bili su maleni, slabije razvijeni te skromnije važnosti. Iako je imao samo 80 tisuća stanovnika, Zagreb je bio metropola te političko, trgovačko, bankarsko i industrijsko središte, a u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, koja je imala samo šest naselja s više od 10 tisuća stanovnika, drugi je po veličini bio Osijek s 28 tisuća ljudi. Što se tiče Dalmacije i Istre, Zadar je, primjerice, imao 20, a Pula čak 60 tisuća stanovnika. S obzirom na tadašnji broj stanovnika, procjene o više od 100.000 poginulih civila izrazito su velike.
Iako su gradovi bili maleni, društvene i gospodarske prilike u njima prije izbijanja Velikog rata bile su poprilično uređene, a ljudi su pamtili mirna desetljeća bez ratovanja. Stoga je Prvi svjetski rat dočekan u šoku i nevjerici, a izbijanje sukoba u prvi je plan stavilo nezadovoljstvo Hrvata statusom u Monarhiji te političke probleme. Čim se proširila vijest o atentatu u Sarajevu, u Hrvatskoj su zavladali veliki nemiri i napetost, a u nekim je gradovima u neredima bilo mrtvih i ranjenih. Morala je redovito intervenirati policija, posebice u protusrpskim prosvjedima, a izrazito je napeto bilo i u Istri, iz koje su prebjegle stotine Talijana. Iako većina hrvatskog teritorija nije bila zahvaćena ratnim operacijama, baš zbog blizine ratnog djelovanja bila je evakuirana gotovo cijela Pula. Ratni kabinet Austro-Ugarske Monarhije procijenio je, naime, da je moguće stradavanje grada, pa je organizirano iseljavanje civilnog stanovništva. Gotovo 60 tisuća ljudi vlakovima je prevezeno u izbjegličke logore u Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Sloveniji, pa iako su u početku uvjeti života bili donekle zadovoljavajući, iz mjeseca u mjesec bilo je sve teže. Stoga su mnogi „evakuirci“, kako je bio kolokvijalan naziv za istarske ratne izbjeglice, umrli od bolesti i gladi te nikada nisu dočekali kraj rata i povratak svojim kućama.
S teškim su se uvjetima života diljem Hrvatske suočili i oni koji su ostali u svojim domovima te živjeli u pozadini rata. Od njih se tražilo veliko odricanje, pa se kaže da Veliki rat nije mobilizirao samo vojnike nego i civile. Iako je u prvim danima rata čak vladala euforična atmosfera među ljudima, kako je sukob, za koji su svi mislili da će trajati kratko, odmicao, oduševljenje se pretvaralo u očaj. S vremenom je zavladala nestašica apsolutno svega, a glavni je problem bio nedostatak osnovnih potrepština i samim time – glad. Cijene su skočile u nebo i ubrzo je postalo jasno da ljudi neće preživjeti bez izravne intervencije državne uprave. Stoga je uvedena rekvizicija, odnosno oduzimanje imovine za potrebe vojske te plaćanje naknade, ali i aprovizacija, opskrba stanovništva hranom i određivanje maksimalnih cijena za pojedine proizvode. Utvrđena je dnevna količina namirnica koja je bila potrebna za preživljavanje svake obitelji.
S obzirom na to da je većina obitelji ostala bez muškarca koji je bio glava, odnosno hranitelj, onima koji nisu imali nikakva načina da se prehrane, pokušavalo se osigurati obrok na bilo koji način. Uskoro su svakodnevica postale obavijesti o cijenama, o ograničenjima potrošnje struje i plina, rekvizicijama i aprovizacijama, a u gradovima su se mogle vidjeti žene i djeca koji su probdjeli cijelu noć kako bi dobili četvrt kilograma krumpira ili graha po osobi. Državna je aprovizacija za svaki grad odredila količinu, odnosno kontingent hrane, a postojala su i ograničenja za kupnju. Oni koji su si mogli priuštiti hranu mogli su je, naime, kupiti samo u određenim količinama, a prodavači su je smjeli prodavati samo po propisanim cijenama. Stoga su neki prodavači počeli skrivati hranu jer je nisu htjeli prodavati po niskim cijenama, a procvalo je i crno tržište te krijumčarenje.
Kako bi se smanjile malverzacije, uvedene su posebne iskaznice, odnosno ceduljice za kupnju, najprije za brašno i kruh 1915. godine, a potom i za šećer te za mast i slaninu, krumpir i mlijeko. Bilo je propisano, primjerice, da se po osobi može dobiti samo 25 dekagrama brašna, odnosno 35 dekagrama kruha dnevno. Mjesečno se pak moglo dobiti samo kilogram šećera, odnosno 60 dekagrama masti. No unatoč intervenciji države, bilo je vrlo teško kontrolirati situaciju na tržištu, a to pokazuje i rast cijene govedine. Tako je u srpnju 1914. stajala 2 krune, 1915. skočila je na 5 kruna, na početku 1917. bila je 10, a u 1918. porasla je s početnih 12 na 22 krune do kraja godine. Uzme li se u obzir izračun da bi tadašnja jedna kruna bila ekvivalent današnjih 3,7 eura, ispada da je kilogram govedine na kraju rata stajao nevjerojatnih 610 kuna.
“Cijena govedine skočila je do kraja rata 110%, a razni drugi proizvodi, prehrambeni i neprehrambeni, poskupjeli su i 8000 posto!”, piše povjesničar Marko Vukičević te dodaje kako je sukladno poskupljenju padao i životni standard. Tiskovine su nabijanje cijena trgovaca nazivale lihvarenjem, a zbog toga je u ratu bilo i onih koji su se znatno obogatili.
– No unatoč teškoj situaciji, hrvatske su zemlje bile u malo boljoj situaciji od, primjerice, Austrije. U Beču je vladala puno veća glad nego u Zagrebu jer je Hrvatska u tom razdoblju i dalje bila uglavnom orijentirana na poljoprivredu. U velikim industrijskim gradovima bila je neopisivo teška situacija jer se većina resursa slala na frontu. Tamo je odlazilo sve nekvarljivo, poput konzervirane hrane, pšenice, pa čak i živa stoka. No povrće se nije moglo slati, pa je većinom ostajalo u zemlji proizvodnje; to je spasilo ljude u hrvatskim zemljama – govori Vijoleta Herman Kaurić.
Povjesničar Domagoj Novosel piše pak da su bili rijetki stanovnici Zagrebačkog prigorja koji su egzistenciju rješavali trajnim zapošljavanjem u Zagrebu. Čak su živjeli uglavnom od obrade zemlje i uzgoja stoke te im je to pomoglo u preživljavanju. Ipak, rat je jako utjecao na poljoprivredu, prije svega zbog manjka radne snage što se nije toliko osjećalo za vrijeme ljetne žetve 1914., kad je rat tek počeo, ali je jesenska žetva iste godine već bila problem.
– Zagreb je bio grad koji se na kraju rata čak hvalio da tamo nitko nije umro od gladi, što je bilo jako rijetko. Te je tvrdnje teško dokazati, no činjenica je da je postojala pučka kuhinja koja je radila tijekom cijelog rata. Tamo se uvijek mogao dobiti topli obrok, a prehrana se zasnivala na varivu od krumpira i kupusa s obzirom na to da mesa i kruha nije bilo gotovo uopće – ističe Vijoleta Herman Kaurić te dodaje kako je, osim hrane, nedostajalo i svih ostalih životnih potrepština poput plina, ugljena, petroleja, vode, tkanine, higijenskih potrepština... Što se tiče skupljanja stvari za vojsku, posebno se tražilo olovo i bakar za izradu oružja. Poznato je da su se iz crkava uzimala zvona, a skidali su se i bakreni krovovi sa zgrada, primjerice s tadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Bilo je pritom mnogo ljudi koji su pokušavali spasiti izrazito vrijedna i antikna zvona te važne zgrade. Povjesničar Stanko Piplović piše i kako je u dalmatinskim gradovima koji su bili u opasnosti od izravnog udara bilo važno zaštititi važne građevine. Tada su se vlasti vodile Haaškom konvencijom za zaštitu i sklanjanje spomenika kulture od uništavanja, pa je tako samo u Splitu izrađeno 500 crno-bijelih zastavica kojima su označene zaštićene zgrade. Takve zastavice izvješene su na Dioklecijanovu plaču, na srednjovjekovne palače i utvrde...
Nedostajalo je redarstvenika
Prvi svjetski rat utjecao je i na prekid tadašnjeg uzleta turizma na Jadranu. Gradovi su postali izrazito opasni za život i u njima je za vrijeme rata vladala nesigurna atmosfera zbog velikog broja lopova, prosjaka, izbjeglica, ratnih invalida i napuštene djece na ulicama. Također, zbog odlaska muškaraca u vojsku, nedostajalo je redarstvenika pa su, primjerice u Trogiru, za održavanje reda bili angažirani vatrogasci. Problemi su se tijekom rata nizali jedan za drugim, no nisu se predviđali niti sustavno rješavali. U gradove se tako vratio velik broj ratnih invalida, kojima se trebala osigurati egzistencija, a sredstava nije bilo. Također, mnogi su završili kao prosjaci na ulicama zbog previsoke cijene stanovanja, a malo je koji stanodavac imao sluha za tešku situaciju. Poznato je i kako je u to vrijeme mnogo djece samo lutalo ulicama, a zbog jako puno siročadi dogodio se veliki pomor djece 1917. i 1918. godine. Situacija je bila najgora u Dalmaciji te Hercegovini pa je tijekom posljednjih dviju godina rata pokrenuta velika humanitarna akcija za preseljenje te djece u sjevernu Hrvatsku. Samo je iz Hercegovine spašeno više od 15 tisuća mališana kojima je prijetila smrt od gladi. Djeca su bila izravne žrtve uništenih obitelji, a ni školski se sustav za njih nije mogao pobrinuti jer nije gotovo uopće funkcionirao.
Nastava se službeno i dalje održavala za vrijeme cijelog rata, ali kako su se sve javne zgrade, uključujući škole, koristile za vojne potrebe i za bolnice, djeca su premještena u prostorno manje i neadekvatne zgrade. U zimskim je mjesecima đacima čak bio i oprošten nedolazak u školu jer se prostorije nisu grijale, a djeca nisu imala ni školski pribor. Također, djeca nisu morala doći na nastavu ako su trebala pomagati kod kuće ili ako nisu imala obuću i odjeću. Oni koji su u školu dolazili, nisu učili, nego su i učenici i učitelji bili uključeni u “borbu za domovinu”. “Morali su sudjelovati u nizu domoljubnih akcija pokrenutih u različite svrhe, pa su skupljali novčane priloge za pomoć vojnicima na bojištu, ranjenicima u bolnicama, siromašnim obiteljima, siročadi... Također, učenici su na nastavi izrađivali šalove, kape, rukavice i štitnike za zglobove za vojsku, pleli su pletenice od slame koje su potom služile kao osnova za izradu raznih štitnika od vlage, brali su kupinovo vino potrebno za spravljanje čaja vojnicima i ranjenicima, skupljali su ljekovito bilje za lijekove, ali i knjige za vojničke čitaonice na ratištu”, piše Vijoleta Herman Kaurić te dodaje kako je humanitarno djelovanje bilo od izrazite važnosti među svim civilima.
Ljudi su donirali koliko su mogli, a najpoznatija je bila akcija “Zlato za željezo”, u sklopu koje su građani darovali svoj zlatni nakit, a zauzvrat su dobili pismenu potvrdu i željezni prsten. I razna društva te Crveni križ organizirali su akcije kojima su poticali na solidarnost, a već je prve godine rata na području cijele Monarhije ustrojena Službena ratna opskrba, koja je izrađivala i prodavala domoljubne predmete te tako skupljala novac. Ti su se predmeti kolokvijalno nazivali “patriotike”, a među njima su bile ratne domoljubne lepeze za jednu krunu te medalje za četiri do 10 kruna, a najskuplje su bile službene ratne čaše s ugraviranim natpisom za 50 kruna.
Mobilizacija je najprije zahvatila dio muškaraca, no kako je rat odmicao, sve je više njih dobilo poziv. Stoga su uskoro u gradovima i selima ostali živjeti samo žene, djeca te ranjenici i invalidi.
– U ratu su se muškarci borili, a žene su ih iščekivale, njegovale i oplakivale. No istovremeno su bile prisiljene zamijeniti muževe na njihovim radnim mjestima u tvornicama i tako se ubacuju u do tada isključivo “muška” područja i zanimanja. Žene su počele raditi sve poslove te upravljaju plugovima i automobilima, počinju raznositi poštu, bave se vodoinstalaterstvom, voze tramvaje i kamione, izrađuju granate u tvornicama oružja i rade u mnogim drugim zanimanjima. Žene su održavale ulice i perivoje, bile su željeznički ložači, čistile pruge od snijega i istovarivale robu iz vagona... Na selu su preuzimale vođenje gospodarstava i uključile su se u obrađivanje zemlje, a slijedom toga preuzele su i brigu o popravcima na kući i oko nje – objašnjavaju Ljiljana Dobrovšak i Vijoleta Herman Kaurić položaj žena u Prvom svjetskom ratu, koji je imao veliku ulogu u emancipaciji. Ipak, Herman Kaurić ističe da je teško procijeniti koliko su tada žene na svoju ulogu gledale kao na napredak, a koliko kao na pokoru.
– Naravno da je bilo žena koje su se željele osamostaliti i koje su željele raditi, ali dobar dio njih htio je zadržati svoju dotadašnju ulogu. Žene nisu bile naučene da trebaju preuzeti odgovornost za obitelj i da trebaju raditi – dodaje povjesničarka te objašnjava kako je zadaća žena bila da budu lijepe te da se udaju i rode djecu. Nije bilo baš poželjno ni da su pametne, a žene višeg staleža u gradovima su se uglavnom bavile modom i društvenim životom. No i moda se promijenila u ratno vrijeme, pa su se žene snalazile kako su znale; uglavnom su prekrajale staru odjeću, a nosili su se jednostavni krojevi te se kratila kosa kako bi se lakše održavala. Čak su i vjenčanice bile sivih tonova, a bilo kakvo rasipništvo i pretjerivanje u odijevanju jako se kritiziralo. Društvo nije blagonaklono gledalo na to kako su žene trošile novac, a jedna od najvažnijih promjena koju je Veliki rat donio jest upravo to da su žene prvi put počele samostalno raspolagati novcem. Za preživljavanje je bilo važno doći do kruna na bilo koji način, tako da je Prvi svjetski rat poznat i kao vrijeme procvata prostitucije. Cijelo se to razdoblje zapravo smatra razdobljem poprilično “slobodnog” ponašanja.
– Iako bi se moglo pomisliti da je u vrijeme rata sve bilo tmurno i tužno, rat zapravo otpušta sve kočnice u društvu te se ljudi ponašaju prilično raskalašeno. Tako su, primjerice, kavane i krčme imale ograničeno radno vrijeme, ali su radile punom parom kad su bile otvorene – ističe Vijoleta Herman Kaurić.
Iako su u prvim danima rata sva društva i udruženja bila zabranjena, polako su se opet aktivirala, a održavana su i sportska događanja poput nogometnih utakmica, zabave, koncerti... Ipak, može se pretpostaviti da je društveni život cvjetao isključivo u gradovima, a ljudi na periferiji i u selima bili su orijentirani na puko preživljavanje.
– Promatrajući društveni život Zagreba, može se konstatirati da su kazališta, koncerti i kinematografi bili posjećivani, kavane i gostionice bile su pune. Zagreb je posebno raskošno slavio prigodne događaje, kao primjerice kraljev rođendan i imendan, koji su uvijek privlačili mnogo građana, ili proslave u povodu ratnih uspjeha, kada su priređivane predstave, lampionade i slično. Gotovo svakodnevno održavale su se razne dobrotvorne priredbe, koncerti, javna prikupljanja novčanih sredstava ili ostalih potrebnih stvari. Često se u dnevnim novinama mogu naći opisi dnevnog života u Zagrebu, koji nije odavao dojam da je riječ o ratnom stanju – zaključuje pak povjesničarka Mirjana Jurić.