Naznaka da bi ubrzo moglo biti operacije koja će napokon rezultirati oslobađanjem većeg dijela RH nije bilo. U to vrijeme, ljeti 1995. godine, izvodili smo teške operacije u BiH s postrojbama HVO-a probijajući se Dinarom i Livanjskim poljem sve do Bosanskoga Grahova i Glamoča. U istom razdoblju u RH na snazi je bio sporazum o primirju koji se uglavnom poštovao. Posve smo bili usredotočeni na stanje i događaje na tom prostoru, pa poziv da se žurno javim na sastanak kod generala Gotovine nije mi ništa posebno govorio.
Mislio sam, opet neka manja zadaća kojom ćemo popraviti taktičku situaciju u odnosu prema neprijatelju, ili uobičajena gnjavaža i tortura o stanju na crti, stezi i ponašanju vojske. U prvi trenutak nisam ni čuo dobro i onda je Gotovina ponovno rekao: "Idemo na Knin" te nastavio o zadaćama i pripremama koje moramo obaviti prije napada. Slušao sam upute s velikom dozom nepovjerenja jer takvih lažnih priprema o oslobađanju Knina imali smo već nekoliko puta prije
Četiri dana
Kako je vrijeme odmicalo, postajao sam sve svjesniji ozbiljnosti situacije i težine zadaće. Koliko god sam želio u Knin, toliko sam se i plašio pretpostavljajući kao i svi drugi da će glavni grad tzv. Republike Srpske Krajine biti jako branjen te da će biti i mnogo žrtava. S jasnim zapovijedima i zebnjom izišao sam i pohitao u svoje zapovjedništvo, jer vremena za dugotrajne i temeljite pripreme nije bilo.
Za mobiliziranje dodatnih snaga, njihovu pripremu, izviđanja, upoznavanje zapovjednika i izradu svih potrebnih zapovijedi imali smo samo četiri dana. Olakotna je okolnost bila što je veći dio snaga bio u punoj borbenoj spremi na početnim položajima i što smo već unaprijed poznavali teren, raspored neprijatelja i minsku situaciju. Ta četiri dana prošla su strašno brzo. Držala nas je ona pozitivna nervoza iščekivanja trenutka kada će otpočeti željeni napad. Bili smo određeni na glavnom smjeru napada sa 7. i 4. gardijskom brigadom. Zadaća je bila osigurati lijevi bok 7. gardijske brigade, te zaposjesti dominantan masiv Kozjak koji strši iznad Knina i Vrlike.
Sve je spremno
Vojsku nije trebalo posebno motivirati, volja i želja bile su nevjerojatne. Na svom IZM-u na Dinari i visini od 1500 metara s užim zapovjedništvom čekao sam 05.00 i signal za početak topničke pripreme i općeg napada. Sve je bilo spremno, upoznali smo do detalja neprijatelja, jačinu snaga, ubacili smo u pozadinu izviđače i diverzante, a većina pješaštva bila je nekoliko stotina metara od prvih položaja četnika.
Prostor ispred nas branile su Prva laka brigada i dijelovi Specijalnoga korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine. U 05.00 otvorilo se nebo i zemlja. Na neprijateljski položaj srušila se silna snaga i energija motivirana četverogodišnjim čekanjem i završetkom rata. Bio sam na takvu mjestu da sam mogao vizualno pratiti nastupanja svojih snaga.
Sve se odvijalo uglavnom po planu.Negdje oko podneva uspjeli smo probiti prvu crtu obrane na više ključnih smjerova, i to od Svilaje prema Vrlici i Kozjaku i od Dinare smjerom Kijevo Vrlika, a do kraja dana i ostvariti bližu zadaću. Ponosio sam se momcima koji su se izvanredno borili jer je neprijatelj pružao jak otpor, i bili smo među rijetkim postrojbama tog dana na cijeloj bojišnici u RH koje su probile prvu crtu obrane.
Na mom smjeru na kojem smo izvodili napade situacija je bila dobra, uspjeli smo razbiti neprijateljske snage, posjesti dominantne kote i, što je bilo najvažnije, uvesti svježe snage pojačane oklopom za nastavak djelovanja. Prvi dan čak smo uhvatili razgovor
Milana Martića i generala Mrkšića o težini situacije i nemogućnosti zadržavanja Hrvatske vojske. Jedan drugome predlagali su izvlačenje vlastitih obitelji negdje na sigurno.
Tijekom noći vidjeli smo kolonu traktora i vozila kako se izvlače prema Kninu. Sve to govorilo nam je da je neprijatelj posve dezorganiziran i na sastanku sa svojim zapovjednicima u noći sa 4. na 5. kolovoza rekao sam u završnom govoru: "Sutra je odlučujući dan, imamo priliku ući u povijest. Sutra smo ili pukovnici ili pokojnici". Drugi dan napadi su otpočeli oko 6, krenuli smo silovito na svim smjerovima. Zapovjednici su me izvještavali da više nema organizirana otpora. Točno u 10 sati general Gotovina nazvao me i rekao da 7. gardijska brigada ulazi u Knin.
Što će biti sutra
Odmah sam izvijestio svoje podređene. Nakon osam mjeseci provedenih na Dinari i nakon četiri godine rata, dolaskom u Vrliku i oslobađanjem južnog dijela RH pitao sam se što će biti sutra. Vojska neće biti potrebna. Danas su od zapovjedništva i zapovjednika postrojbi koji su pripremili i proveli operaciju Oluja dvojica osumnjičena za ratne zločine, i to Ante Gotovina i Rahim Ademi, a rijetki su zapovjednici postrojbi još u Hrvatskoj vojsci. I pitanje je jesmo li uopće pozvani na 10. obljetnicu i proslavu koju organizira državni vrh u Kninu.