Visoka napetost i duboko nepovjerenje među političkim akterima u našoj zemlji čude sve, osim onih koji ih potiču i u njima strasno sudjeluju, što iz interesa, što iz uvjerenja. Nije još razvidno idu li sukobi kritičnome vrhuncu ili poželjnome raspletu, je li posrijedi samo dramolet, koji će se rasplesti na biralištu, ili ozbiljnija politička drama, koja bi se mogla nastaviti i poslije izbora. Nesvakidašnji intenzitet javnoga sukobljavanja opravdava pitanje koje sve više opterećuje političku atmosferu: što se to događa u Hrvatskoj i s Hrvatskom, kad se cijela država trese od groznice strančarenja i stranačke nepodnošljivosti? Što poduzima politička elita da prekine spiralu opasnoga prepucavanja?
Je li i sama izgubila osjećaj za mjeru? Potrebu elementarnog (samo)poštovanja? Odgovornost za državu i za ljude koji u njoj žive? Brigu za javni interes i za opće dobro (u koje se zaklinje svaka politika)? Prekomjerno granatiranje grubim riječima i žestokim frazama dominira u (svako)dnevnoj političkoj borbi za vlast, kao dnevno sredstvo stranačkoga izražavanja i kao dokaz o krizi vrijednosti na političkome tržištu. Ni u francuskim izborima, gdje su se stvarno sukobljavali politički ekstremi, nije bilo toliko ekstremnog ponašanja. Je li posrijedi različito demokratsko iskustvo, drukčiji politički mentalitet ili posebna kultura politike i politička kultura?
U legitimnom lovu na glasove dogodio se krivolov nelegitimnog „pucanja“ ispod pojasa; u zakonitoj demokratskoj borbi dojučerašnji prijatelji postali su politički neprijatelji, a dosadašnji saveznici najljući protivnici. Birači mogu birati hoće li biti tamponska zona koja dijeli „sukobljene strane“ i spašava ih, zasad, od većeg zla, ili će se povlačiti, da ne bi na kraju bili magarci preko kojih se konji tuku.
Ova će zemlja, i ljudi koji u njoj žive s promjenjivom srećom, postojati i poslije „malih“ izbora, preživjet će i „velike“, ako do njih dođe. Pita li (se) itko što će biti s političarima, s ljudima koji imaju mandat – ili će ga opet dobiti – da s njima upravljaju: i oni će, dobili ili izgubili, morati živjeti u svojim općinama, gradovima i županijama i kad prođu političke bure. I što će na koncu konca biti s (njihovom) politikom, ako iz (ne)prilike u (ne)priliku nastave uvjeravati svoje korisnike da nepopravljivi pesimist Cioran nije bio posve u krivu kad je govorio: „Što čovjek više napreduje, to je manje u stanju riješiti svoje probleme“! Kad se čuje što se sve javno govori, kakav otrovni diskurs prevladava u političkome prostoru, ponekad se (u)čini da je Hrvatska brzo i prerano ostarjela, da je zahvaćena sindromom senilnoga nadmetanja: tko je mudriji? Ponekad izgleda kao da Hrvatska nije ni odrasla, da pati od pubertetskih bolesti: tko je važniji?
A ponekad se doimlje da je jedna velika moralna vježbaonica u kojoj se odvija reality show na temu: tko je (ne)pošteniji? Kako je teško dokazivati mudrost, nemoguće izmjeriti važnost, a opasno se igrati (ne)poštenja, postoje sasvim ozbiljni izgledi da se nepovjerenje među političkim senatorima produlji, da se na „malim izborima“ ne riješe velike hrvatske dvojbe o vlasti i vladarima, i da se punoljetni građani moraju vraćati u prvi razred demokracije gdje se krivo uči da je ponavljanje majka (svakoga) učenja. Problem je što škola ponavljanja nije besplatna, a još veći što ni s novom nastavom nije sigurno da će „učenici“, umorni od beskorisnog ponavljanja, dobro svladati novu lekciju demokracije. Politika je ponekad najveći problem sama sebi; tko ne vjeruje, neka se udubi u složene odnose među dojučerašnjim koalicijskim partnerima, nakon razvrgnuća njihova braka, već drugog u relativno (i apsolutno) kratkome vremenu; otkrit će stvarnost užasa koji je bio pokriven lažnom slikom koalicijske idile. Ljudi osjetljivijeg političkog želuca neće lako probavljati nagla otkrića o mračnim stranama zajedničke vlasti. Kako su uopće mogli i jedan dan (zajednički) vladati zemljom, ako su tako mislili o svome savezniku? Ili su skrivali mišljenje, što bi govorilo o licemjerstvu? Ili su naglo progledali, što može svjedočiti o površnosti? Ili su gledali, a nisu vidjeli, što može ukazivati na jednu i na drugu slabost iz kategorije nepodnošljive lakoće postojanja (i razvrgavanja) koalicijskih zajednica.
Kad se gospoda rastaju, ne vade prljavi veš ni kosture iz ormara! Bi li do negospodskoga ponašanja došlo da se razvod braka nije dogodio u osjetljivo predizborno vrijeme i na grubi način? I bi li do njega došlo da Hrvatska ne bira nove lokalne i gradske vlasti, s realnim izgledima da to bude generalna proba za (skore?) nacionalne izbore. Putovi prema vlasti i dalje vode preko Mosta; postali su jedino teže prohodni. U narodu vlada uzrečica, koja ne mora vrijediti i u politici, da onaj tko previše bira, umire neoženjen ili neudat. Boži Petrovu se to neće dogoditi, on je već dvostruki (politički) udovac; svaki budući partner, pod dosta realnom pretpostavkom da se Most nije srušio u vodu kad je padao s vlasti, sigurno će vagati i takve okolnosti, i učiti, ili na vlastitim ili na tuđim pogreškama.
Kartel lokalnih stranaka, povezan borbom za vlast koliko i težnjama da reformira zemlju, nije izgubio simpatije, iako je mijenjao simpatizere; Most je i izgrađen na mjestu velikoga nezadovoljstva ljudi zbog lošeg stanja u državi i u društvu, na jednostavnom programu bolje politike i čistije vlasti. I kad je pokazivao jedno lice iznutra, a drugo prema van, toj se grupi političkih udarnika nije gubio trag na političkome terenu. Išli su u bitke, a narod obožava borbe, čak i kad sliče na koridu. Iako ga apodiktičko, crno-bijelo gledanje na svijet i ljude oko sebe, udaljava od vlasti i osuđuje na opoziciju (Ivica Relković, arhitekt Mosta, predviđa „kaznu“ od čak dva mandata), Most će vjerojatno nastaviti, ovdje ili ondje, izvlačiti rentu iz svoga položaja katalizatora narodnoga nezadovoljstva.
Vjerojatno će ga dijeliti s konkurentima iz Živoga zida koji i dalje bježe od vlasti kao vrag od tamjana, uvjereni očito i sami da njihovih pet minuta neće brzo doći. Razvod braka među „pravnim osobama“ zna biti teži, i kudikamo zapleteniji, nego raskidi bračnih (ob)veza među „fizičkim osobama“: do raskida u vlasti dolazi javno, zahvaća mnogo širu obitelj, uključuje različite vidljive i nevidljive interese, ne samo materijalne ili emotivne, kakvi dominiraju u razvodima privatnih brakova, i ostavlja obično sliku političke nestabilnosti, kao (naj)opasniju posljedicu. Hrvatska se politika u tom pogledu može podijeliti na vrijeme prije Mosta i na vrijeme poslije Mosta. U prvih 25 godina Hrvatska je pokazivala uzornu stabilnost, kakvu nije imala ni jedna susjedna država iz nekadašnje jugoslavenske galaksije. Je li i to izgubila?
Za razvod braka, kao i za njegovo sklapanje, uvijek trebaju dvoje: koliko se virus nevjere uvukao s Mostom i došao preko Mosta, ako je godinama prije toga vladala primjerna vjernost u koalicijskim odnosima? Jedno bi mogao svjedočiti bivši SDP-ov šef Milanović koji je već bio pred oltarom kad mu je Božo Petrov otkazao zaruke, jer se neprimjereno(!) udvarao njegovim zastupnicima (ne samo zastupnicama) prije prve bračne noći, drugo bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji u braku s Mostom ni sam nije bio nevin, pa je platio ceh i za sebe i za druge, a treće sadašnji šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, koji je – naivno ili sračunato – vjerovao da je ostvario potrebnu koalicijsku solidarnost da ne treba strahovati od dokazanog Mostova brakolomstva.
Od zrnca pijeska u cipeli Karamarkova HDZ-a, Most je u kratkoj Plenkovićevoj eri (na)rastao u ekskluzivnog zaštitnika morala u politici, što je također žuljalo najjaču hrvatsku stranku, s reputacijom koja nije mogla stati u kalupe Mostove moralne revolucije. Dobra se politika ne može lišiti moralne inspiracije; loša se poistovjećuje s moralom. Kao i svaka druga revolucija, i moralna jede vlastitu djecu, kad dižu glavu za položajima i zaštićenim plaćama. Kao i svaki drugi avangardizam, i taj, prije ili poslije, postaje slijep na ono što nije avangardno. Politika „čistih ruku“ zaboravljala je da sama mora biti besprijekorno čista, da ne bi i ona otvarala prostor razornim sumnjama da njena moralna rigoroznost ne počinje od nje, ili ne vrijedi za nju. Božo Petrov je s Mostom zaposjeo prazninu „trećeg puta“ koju nisu popunjavali ni Laburisti, ni ORaH prije njega, jer nisu htjeli u krevet s vlastima, da ne bi uprljali nevino lice.
Umiljatiji HNS prosperirao je više za zelenim stolom nego na terenu, sad reže pupčanu vrpcu i kreće u samostalni život koji će brzo pokazati koliko su ga SDP-ovci (pre)skupo plaćali. HSS je Milanović vratio u igru, a sam bi iz nje mogao ispasti ako Beljak ne progleda i ne vidi da je tulum završen.
Ni Živi zid vjerojatno nikad neće vladati zemljom, jer sam ne može, a s drugima neće. Most je prihvaćao rizik ulaska u vlast, čini se s puno radosti, s programom o reformama, kojih se nije držao puno više od svojih prethodnika, i s obećanjima da će politiku približiti narodu, što također nije ostvari(v)o. Sumnja je među partnerima prerastala u nepovjerenje, nepovjerenje u optužbe, optužbe u politički rat. A radikalizam je prirodni odgovor na neispunjena obećanja. U politici mnogi problemi nastaju iz sasvim jednostavnoga razloga što na tržištu ima više kandidata nego mjesta u vlasti, što su ambicije u pravilu veće od mogućnosti da ih se zadovolji.
Model o kojem su razmišljali u antici da kockom izvlače tko će vladati nije primjenjiv ni u današnjem Zagrebu koji se muči bi li išao korak naprijed ili dva natrag: tko bi povjerovao da ne bi bilo namješteno da Anka Mrak-Taritaš ili Sandra Švaljek izbace na taj način iz sedla Milana Bandića ili da u Splitu lutrija spriječi Željka Keruma da još jednom posvjedoči da taj grad nema problema s vlajima kakve je imao u vremenu velikog Vladimira Beare; slavni je vratar morao emigrirati u Beograd, zato što ga Zagreb iz straha nije smio uzeti, a u Splitu nije mogao ostati jer je bio vlaj. Dođe li jedan vlaj opet na čelo Splita, pokazat će se koliko se taj grad promijenio od Bearinih vremena. Izbori su, inače, velika lutrija, s više gubitnika negoli dobitnika. Može se čak neplanirano dogoditi da pobjednici budu među onima koji na njima ne sudjeluju; to je prvi mogući paradoks.
Da pobijedi Zoran Milanović, ako njegov nasljednik na čelu SDP-a potvrdi na biralištu da ne posjeduje autoritet potreban za vođenje stranke i izgubi mogućnost da na svoga prethodnika predbacuje odgovornost za loše stanje u SDP-u ili za njegove (očekivano) loše rezultate. Ili da pobijedi Tomislav Karamarko, ako Zlatko Hasanbegović i tvrda nacionalistička struja HDZ-a opravdaju rizike frontalne konfrontacije s Plenkovićevom umjerenom linijom. Bivši predsjednik HDZ-a šuti kao zaliven, ali se vidi da stoji kao napeta puška da opali, ako mu se za to pruži dobra prilika, po svome nasljedniku i njegovoj „mekoj politici“ (koju u Mostu više ne doživljavaju tako).
Nije nikakva novost da na biralištu mogu izgubiti oni koji u izborima sudjeluju: Davor Bernardić i SDP-ovci opravdaju li loš glas da nemaju vođe ni orijentacije i pokažu da su prerano tesali ražanj, dok je zec još bio duboko u šumi, a Andrej Plenković i HDZ-ovci ako se pokaže da su propustili najbolji termin za „velike izbore“: pat-pozicija, ako bi se produljila i poslije novih „velikih izbora“, mogla bi za HDZ obnoviti tešku dramu da poslije svega ne može s Mostom, a opet ne može bez njega. Vjerojatno je takvo rješenje posljednje na popisu Plenkovićevih želja, a ne može biti bolje plasirano ni na popisu Bože Petrova.
Kako kaže jedna reklamna izreka: jednom dobro, dva puta dobar dan, šteto! Kad bi se pitalo sadašnji HDZ i sadašnji Most, dvije bi Hrvatske, zbog njihova antagonizma, postojale sve dok se ne bi pojavio neki domaći Emmanuel Macron koji bi ih ujedinio, da oslobodi zemlju zaostajanja, umora i depresije.