Guvernerov alarm je opravdan, ali i nedovoljan

Ako postoji ijedna osobina svojstvena svim bankarima svijeta, onda je to zazor od panike. Bankarske usluge, kao i veći dio tradicionalne bankarske industrije, konzervativan su posao koji, usprkos čestim suprotnim predrasudama, najbolje uspijeva u okolnostima društvene stabilnosti, predvidljivosti i mira. Panika, pak, uvijek sa sobom donosi promjene, čiji je ishod često vrlo teško prognozirati. Pojednostavljeno rečeno, u percepciji bankara panika znači nepredvidljivost, a nepredvidljivost podrazumijeva rast rizika – glavnog neprijatelja svakog kapitala.

Zakon otvorio nove probleme

S obzirom na te činjenice, ali i javne reakcije koje je izazvao, ovotjedni pomalo dramatični istup guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića može se smatrati poprilično nekonvencionalnim. On je širu javnost upozorio kako bi u doglednoj budućnosti rate na kredite denominirane u eurima mogle porasti, jer je poprilično evidentno da će današnje vrlo niske referentne kamatne stope na europskom tržištu – a koje čine sastavni dio kamatnih stopa domaćih eurskih kredita – porasti. Ta spoznaja, pak, poprilično je konvencionalna. O problemu utjecaja rasta euribora i libora, dvije ključne europske međubankarske kamatne stope u Europi, u Hrvatskoj se u raznim formama govori već dobre dvije godine, a cijela priča poprilično je dobra pouka o tome kako truli kompromisi i populizam u konačnici uvijek dođu na naplatu.

Zanimljiv je zaplet sudbine da današnjeg slučaja euro vjerojatno ne bi niti bilo da nije bilo slučaja franak i njime motivirane intervencije države u sustav utvrđivanja kamatnih stopa. Kroz slučaj franak i povezanu prvostupanjsku presudu, kristalizirao se stav kako je potrebno uvesti jaču regulativu u područje određivanja promjenjivih kamatnih stopa. Bio je to, u načelu, ispravan zaključak, s obzirom da su se dotada promjenjive kamatne stope mijenjale temeljem – barem za krajnjeg potrošača – poprilično netransparentnih računica, formula i procedura. Ideja je bila, utoliko, da se propiše jasna i unificirana zakonska procedura za određivanje takvih kamatnih stopa. Isto je i učinjeno kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju, no kako je put do pakla popločan dobrim namjerama, tako je i ova dobra namjera u konačnoj svojoj izvedbi dovela do potencijalnog izbijanja slučaja euro. Naime, pri izradi zakona Vlada je odlučila promjenjive kamatne stope definirati tako da se sastoje od dva elementa – fiksne marže, koja ostaje jednaka za vrijeme cjelokupnog trajanja kredita, te varijabilne marže čije se kretanje mora temeljiti na kretanju nekog provjerljivog i transparentnog tržišnog mehanizma.

Suštinski, kroz takvu definiciju – koja je veći dio promjenjive kamate učinila fiksnom – namjeravalo se ograničiti opseg tih mogućih promjena. Ipak, u provedbi te ideje otvorila su se dva pitanja. Prvo je bilo kako provesti razdvajanje unutar promjenjivih kamatnih stopa na kreditima koji su ugovoreni u prošlosti s jedinstvenom stopom. Pojednostavljeno rečeno, u kreditu s osnovnom promjenjivom kamatnom stopom od 6 posto ugovorenom 2005., kako odrediti koliki dio te kamate otpada na fiksnu maržu, a koliki dio na varijabilnu komponentu? Drugo pitanje bilo je da li za referencu kretanja promjenjive komponente koristiti domaću nacionalnu referentnu kamatnu stopu (NRS) ili jednu od europskih stopa kao što su libor i euribor?

Što se tiče referentne kamatne stope, mnogi eksperti, pa tako i sam guverner zalagali su se za korištenje NRS-a, dok su se tome protivile banke tvrdeći kako većinu svojih izvora financiranja imaju na stranim tržištima, te kako je stoga logično da se kretanje kamata koje potražuju od svojih klijenata kreće proporcionalno kretanju kamata koje same plaćaju svojim kreditorima. Pod pritiskom banaka, ali i politički praktičnog nagona – europske referentne kamatne stope bile su u tom trenutku znatno niže od domaće referentne stope – u Vladi su se odlučili na solomonsko rješenje prepustivši bankama odluku koju će od tih referentnih kamatnih stopa koristiti. Naknadno će se pokazati kako je to bila problematična odluka iz više razloga, a prvenstveno nejasno je zašto odluka o odabiru referentne stope nije prepuštena štedišama. Na taj način, i dio odgovornosti za sve probleme preuzeli bi imatelji kredita, a ovako ljudi koji su svoje kredite podigli prije pet ili deset godina odjednom snose znatno veći rizik kretanja cijene kapitala u Europi.

Banke vezanih ruku

Neki bankari danas će upozoriti kako bi eventualni rast cijene zaduživanja na europskom tržištu i po starom sustavu, čak i kada bi kamate bile vezane na NRS, rezultirale rastom kamata. To je vjerojatno i točno, s obzirom da plasmani i potraživanja banaka nisu usklađeni po ročnosti, te banke izdane kredite refinanciraju i nekoliko puta tijekom trajanja njegove otplate. Kad bi rasla njihova cijena zaduživanja u inozemstvu rasla bi i kamata u Hrvatskoj. Ipak, ozbiljno je pitanje je li i nekoć taj rizik i volatilnost bila velika kao danas.

Osnovni uzrok takvog stanja, u kombinaciji s ovlastima koje su bankama dane pri odabiru referentne kamatne stope kojom će se voditi, bio je i model izračuna fiksne marže za postojeće kredite. Pri stvaranju tog modela aktivisti i neki financijski stručnjaci zalagali su se da se preračunavanje vrši prema važećim podacima na dan izdavanja kredita. Primjerice, ako bi banka kao svoju referentnu kamatu odabrala euribor, za određivanje kamate na kreditu izdanom 2005. morala bi primijeniti upravo euribor iz te godine. Pa, ako je primjerice početna ugovorena kamata iznosila pet posto, od toga bi se odbio tadašnji euribor, a ostatak bi bio računat kao fiksna marža. Kako su sredinom prošlog desetljeća kamate u Hrvatskoj bile relativno visoke, a euribor znatno viši nego danas, za značajan dio kredita to bi značilo da bi fiksna marža bila smanjena blizu nule, a aktualna kamatna stopa, s obzirom na nisku razinu europskih referentnih stopa, također vrlo niska.

Pojednostavljeno rečeno, za brojne kredite kamate bi pale. Ipak, banke su se oštro protivile takvom prijedlogu, smatrajući kako bi takvo golemo umanjenje kamata na aktivnim potraživanjima trajno ugrozilo njihovu bilancu. Na koncu se od takvog modela odustalo, a primijenjena je konverzija s razinom kamatnih stopa u trenutku stupanja zakona na snagu. To je značilo da su primijenjene vrlo niske kamate, pa je suštinski najveći dio nekadašnje promjenjive kamatne stope pretvoren u fiksnu maržu. Kredit s promjenjivom kamatnom stopom od 6 posto, pretvorio se u kredit s fiksnom kamatom od 5,5 posto + euribor. A euribor će prije ili kasnije porasti....

No, da stvar bude gora, u želji da smanji arbitrarnu moć banaka Zakon o potrošačkom kreditiranju potpuno je zamrznuo takvo stanje. Bankama, dakako, jasan je interes naplatiti što veću kamatu, no s druge strane nikako im nije u interesu zbog previsokih kamata izazvati porast nenaplativih kredita, naročito kad se radi o portfelju od 30 posto svih kredita u zemlji. Bilo kakav nagli skok kamate i konzekventna nemogućnost većeg broja dužnika da ih otplaćuju izazvalo bi sistemski problem koji bi u rizik doveo stabilnost cjelokupnog sustava. Utoliko, čak i u slučaju rasta cijene kapitala na tržištima, banke će morati voditi računa o održivosti rasta kamata. Problem je samo u tome što im novi zakon u tome poprilično veže ruke. Nakon što su izvršile inicijalnu reevaluaciju kredita i odredile fiksni i varijabilni udio u njima, banke su praktički izgubile bilo kakvu mogućnost utjecaja na kretanje fiksne kamate, koje se vrši mehanički u unaprijed zadanoj periodici prema unaprijed određenoj formuli poravnanoj prema odabranoj referentnoj kamatnoj stopi.

Što će se onda dogoditi kad europske referentne kamate porastu? Srećom, zbog ekspanzivne politike koju provodi Europska centralna banka, ali i poprilično slabog ekonomskog oporavka Europske unije, to se vrlo vjerojatno neće dogoditi tijekom nekoliko narednih godina, no kad se dogodi rate kredita uistinu bi mogle rasti. Pomalo je bizarna poetska nepravda da će jedna od prvih posljedica oporavka eurozone i rasta kamatnih stopa biti pad vrijednosti švicarskog franka i pojeftinjenje kredita u toj valuti – istih onih s početka cijele priče zbog kojih je problem s eurom uopće nastao. Utoliko, guvernerovo upozorenje je opravdano, ali i nedovoljno. Evidentno je kako se mora naći rješenje za problem eurskih kredita, i to sada dok su europske referentne kamatne stope niske. To rješenje mora u konačnici donijeti Vlada, no HNB bi tu trebao dati jasne smjernice, prijedloge, predstaviti ih javnosti i inzistirati na njima. Kao što i sam zna upozoriti u neformalnim razgovorima, guverner Vujčić nema zakonodavne ovlasti, no ima široki spektar regulatornih mjera kojima može vrlo efikasno utjecati na ponašanje banaka.

Slučaj euro, utoliko, tek je još jedan dio puno kroničnije bolesti. Sada kad se pojavio, a kad s druge strane zbog bujajućeg javnog duga postaje sve jasnije kako Hrvatska barem još desetak godina neće moći ispuniti kriterije za uvođenje eura, možda je došlo vrijeme da se formulira nova monetarna politika i krene u polaganu deeurizaciju privrede – ili barem financijskog sustava. HNB svojim mjerama može vrlo kvalitetno poticati banke da povećavaju depozite u kunama iz čega bi, pak, raslo i kunsko kreditiranje, odnosno smanjivao se udjel kredita u stranim valutama, očito jedan od glavnih izvor svih zala u domaćoj ekonomiji. Ad hoc rješenja, pokazuje to slučaj euro, ne dovode do kraja krize, već isključivo izazivaju nove eskalacije, jače i bolnije od incijalnih problema. Hrvatska mora izaći iz tog začaranog kruga i, ako već nije odgovoran za problem eura, HNB je odgovoran javnosti ponuditi dugoročno održivo rješenje. Koliko god bilo nekonvencionalno.

>>Guvernerov alarm je opravdan, ali i nedovoljan

>>Vujčićev alibi-apel neće puno pomoći zaduženim građanima

>>Lalovac: Kad bih sad poslušao Vujčića, kamate bi rasle 2 posto