HDZ mora preuzeti odgovornost, ili nas čeka umiranje koje se s ovom vlašću već naslućuje

Više to nije ni fraza ni predizborno zavođenje – HDZ će, kao i devedesetih, ponovno morati preuzeti odgovornost za državu. Ne zna se što više zabrinjava - procjene iz međunarodnih institucija o katastrofalnom gospodarskom stanju u Hrvatskoj ili samovolja vlasti, odnosno predsjednika Vlade kojega to stanje gotovo i ne zanima jer je obuzet i zauzet micanjem ljudi koji su se našli na putu njegovoj despotskoj taštini. Osim ulizica ministara, gotovo nitko nije zapljeskao njegovoj smjeni Slavka Linića, razlozima i stilu te odluke. Pogotovo ne moralizatorskoj patetici po kojoj su čiste ruke važnije od izbora za Europski parlament. Uostalom, tom je patetikom Milanović upao u teško proturječje, jer je izrazio uvjerenje da Linić nije kršio zakon, to jest da ima čiste ruke.

I to proturječje pokazuje – Milanović je ovu državu pretvorio u scenu na kojoj igra glavnu ulogu a u nemilost pada svak tko se u osobnoj drami njegova samoljublja tom samoljublju ne pokloni. Pri tome je nevažno što se iza te scene zbiva, koliko je nezaposlenih, koliko je porastao dug inozemstvu, koliko ljudi u očaju napušta zemlju i kako se Hrvatska na svim ljestvicama uspješnosti u Europi nalazi na dnu a na svim ljestvicama neuspješnosti na vrhu. Ako malo slobodnije koristimo stilske figure, stanje u kojem je Milanović moglo bi se usporediti sa stanjem komunističkih diktatora prije pada. Diktatora koji su na izdisaju svoje moći izgubili svaku svijest o svojoj okolini, te im je, kao u Mannovim “Buddenbrookovima”, sva energija usredotočena na održavanje na životu posljednjih ostataka svoga “ja”. U takvom se stanju država ne može voditi, i ona je sama u službi toga egoizma. To je posljednja stuba na silasku jedne vlasti u ništavilo nekoga pojedinca, u njegovo očajništvo u kojem ne zna kojim bi putem s državom ali zna tko mu je na tom putu prepreka.

Možda je dobro što u takvu stanju Hrvatska demokratska zajednica nema na čelu nekoga tko bi zagrmio, tko bi stilom i uvredljivošću više Milanoviću nalikovao nego se od njega razlikovao, nego ima sabranoga i mirnoga Karamarka kojemu su riječi mnogo oštrije od tona s kojim ih izgovara, čiji su pogoci bez zagušljive pucnjave i koji polako ali sigurno već mjesecima kod birača stječe prednost pred kukurikavcima.

HDZ ne čini neke kobne greške, nema u njemu one sanaderovske govorničke strasti koja se poslije pokazala kao teška prevara, okuplja znalce u gospodarstvu i drugim područjima, sriče programe od načelnih opredjeljenja za razumnu poreznu politiku, razvoj maloga i srednjeg poduzetništva do konkretnih infrastrukturnih pothvata. I uvelike, kako se to kaže, radi na terenu. U obećavajućoj je suradnji sa sličnim strankama u Europi, učvršćuje veze s Izraelom koje bi za razvoj Hrvatske mogle biti vrlo važne. Zapravo je jedina stranka koja nudi rješenja za sve bitne djelatnosti u državi u kojima su se kukurikavci pokazali nemoćnim, nesposobnim, pa čak i nezainteresiranim.

Ali premda je gotovo sigurno da će SDP na idućim izborima biti gubitnik, to ne znači da će i izgubiti vlast, jer bi, na primjer, i Mirela Holy i Dragutin Lesar, unatoč sadašnjoj kritičnosti prema Milanoviću, mogli ući u lijevu koaliciju bude li to potrebno za osvajanje vlasti poslije idućih izbora. Karamarko mora s tim računati, pa onda računati i s onakvim koaliranjem na desnici kakvo se sada čini nemogućim. Već ima izračuna po kojima HDZ neće moći na vlast ne bude li mu u tome pomogao Savez za Hrvatsku, sa HDSSB-om kao glavnom strankom. Kako god bilo, bilo bi tragično da zbog nesloge na desnici lijeva koalicija sa SDP-om na čelu ostane na vlasti. Ne zato što je lijeva nego zato što se pokazala nesposobnom za vođenje države i što nije baš nimalo ispunila očekivanja od ulaska u Europsku uniju. Stoga ću ponoviti što sam napisao na početku – ne pripremi li se HDZ dobro za iduće izbore i ne osvoji li vlast kako bi na noge postavio državu kao i devedesetih godina, mogla bi nam se dogoditi agonija koja se s ovom vlašću već naslućuje.