Hoće li se maestro Valerij Gergijev odreći svog prijatelja Putina?

Rijetko brutalni rat Rusije protiv Ukrajine apsolutno je svjetska tema broj jedan. A tema broj jedan morala je ostaviti posljedice i na kulturu. Tako je i Zagrebačka filharmonija promijenila program od svog redovitog koncerta, pa je umjesto tri djela Petra Iljiča Čajkovskog, u petak odsvirala samo jedno, iako Čajkovski s Putinovom politikom doista nema nikakve veze.

U Zagrebačkom kazalištu mladih ipak je izveden Dostojevski. Dvorana Lisinski ovih je dana oglasila i koncert čuvene ruske sopranistice i austrijske državljanke Anne Netrebko (nastupit će sa svojim suprugom tenorom Jusifom Ejvazovom već 9. travnja). Za svibanj je najavljeno i prvo zagrebačko gostovanje čuvenoga državnog ansambla narodnih plesova Mojsejev iz Moskve, koje je već gotovo rasprodano. Valjda se neće i u to uplesti ratne sjekire, kao što su se uplele u dirigentski raspored čuvenoga ruskoga dirigenta Valerija Gergijeva.

A Gergijevu, koji je već dulje od trideset godina na čelu Marijina teatra (bivši Kirov) u Sankt Peterburgu, a vodi i Münchensku filharmoniju te glazbeni festival u Rotterdamu, ovih je dana onemogućen nastup s Bečkom filharmonijom u Carnegie Hallu u New Yorku. Organizatori toga gostovanja zahvalili su mu se na suradnji i našli promptno drugog dirigenta. Crveni karton dobio je i ruski pijanist Denis Macujev. I njemu i Gergijevu zamjeren je potpis na peticiji kojim su 2014. podržali Putinovu aneksiju Krima. Naravno, svi znaju da je Gergijev ne samo pobornik Putinove politike nego i njegov osobni prijatelj. Da je dirigirao sa svojim orkestrom iz Marijina teatra u sirijskoj Palmiri za tamošnje ruske trupe. Da je otkazivao nastupe kako bi osobno dolazio na Putinove predizborne skupove na ruskim stadionima. Da je davao izjave podrške Putinu u predizbornim spotovima.

Zbog one krimske peticije (s Krimom je i počela Putinova ukrajinska tragedija) sada je kažnjen i moskovski Boljšoj teatar čiji je direktor bio među potpisnicima. Otkazano mu je za svibanj najavljeno gostovanje u Londonu. Isto kao što je Carnegie Hall ekspresno otkazao gostovanje Marijina teatra i maestra Gergijeva u New Yorku ovog ljeta. Da je zapadnjacima dozlogrdila Gergijevljeva putinovska promidžba moglo se zaključiti i iz vijesti da je gradonačelnik Münchena bez pardona dirigentu dao ultimatum da se do danas javno distanicira od ruske agresije na Ukrajinu. Inače više neće moći voditi Münchensku filharmoniju s kojom ima ugovor do 2025. godine. Slično su napravili i u Milanu gdje je tamošnji gradonačelnik zatražio Gergijevljevu preciznu izjavu o Putinovoj agresiji na Ukrajinu, jer u suprotnom neće moći dirigirati operom "Pikova dama" Petra Iljiča Čajkovskog u Scali 5. ožujka. I u Rotterdamu očekuju Gergijevljev stav o ruskoj nemilosrdnoj agresiji na Ukrajinu kako bi odlučili može li on ubuduće ravnati njihovom filharmonijom i voditi tamošnji glazbeni festival.

Naravno, mediji već godinama pišu o političkim aktivnostima maestra Gergijeva koje idu u prilog Vladimiru Putinu. Već se godinama upravama filharmonija šalju pitanja o tome kako je moguće da i u trenucima kada ruski režim uhićuje opozicijskog lidera Navaljnog (koji je iz Berlina letio u Moskvu), ruski maestro Gergijev mrtav hladan dirigira Minhenskom ili Berlinskom filharmonijom a da ga nitko ne smije ništa pitati o njegovim aranžmanima ne samo s Putinom nego i s ruskim oligarsima koji u predasima svojih unosnih financijskih operacija glume kulturne mecene. Menadžmenti poznatih zapadnjačkih filharmonija u pravilu su odgovarali da ne odgovaraju na politička pitanja i da maestro Gergijev ima pravo na svoje političke simpatije. Dakle, ima slobodu izbora. Ali, sada je trenutak kada će maestro Gergijev tu slobodu izbora trebati javno obznaniti. I reći podupire li ili ne podupire Putinovu agresiju na Ukrajinu. Takve su izjave već dali ruski dirigent s austrijskim državljanstvom i šef dirigent Berlinske filharmonije Kiril Petrenko koji je prije tjedan dana sa svojim orkestrom gostovao u Zagrebu.

Takvu je osuđujuću izjavu dao i šef dirigent Češke filharmonije Semjon Bičkov koji je rođen u Sankt Peterburgu. Je li sve to upletanje politike u umjetnost? Imaju li gradske uprave pravo tražiti od umjetnika s kojima imaju potpisane ugovore da javno osuđuju ili ne osuđuju pojedine državne ratne poteze i politike? I zašto to, primjerice, nisu tražili od američkih i britanskih umjetnika kada je napadan Irak? Ovdje smo doista na tankom ledu. Ali, što se drugo može učiniti u trenucima kada jedna armija pred televizijskim kamerama, gotovo u perverznom izravnom prijenosu napada tromilijunski grad kao što to ruska armija napada Kijev? I čime se takav napad uopće može opravdati? Šutnjom sigurno ne.