Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Nakon što se, kada su joj bile 3 godine, iz grada heroja s obitelji preselila u Split, Katarina Prungl i sama je postala heroj i to ne samo Splita i rodnog Vukovara, nego čitave Hrvatske. Iz hladnog mora, čija je temperatura tog siječnja 2012. godine bila samo 12 Celzijevih stupnjeva, hrabra je Slavonka, poput prave morske vučice, spasila 63-godišnjeg Gorana Damića, koji je u splitskoj luci Audijem završio u moru. Dok je automobil tonuo, 33-godišnja suvozačica je isplivala, no njen je otac ostao na vozačkom sjedalu. Na rivi su stajali muškarci, ali nitko od njih nije reagirao te je prava sreća što se u toj nesreći, u pravo vrijeme, našla tada 30-godišnja Katarina. Reagirala je odmah, skinula samo čizme i jaknu te u odjeći skočila u hladno more.
„Sišla sam s broda i krenula u prodavaonicu. Padala je kiša i jako je puhalo. Odjednom sam čula 'zum-dum' i ženu kako vrišti. U moru sam vidjela stop-svjetla i čovjeka kako lupa po prozoru, kao u hororu. Ni tren nisam razmišljala, skinula sam čizme, u jednu ubacila mobitel i skočila u more. Žena je, pretpostavljam, otvorila prozor i spasila se, a ja sam pokušavala otvoriti vrata automobila, no nisam uspjela. Srećom, prozor je bio djelomično otvoren, te sam zgrabila muškarca za rame i izvukla ga iz auta. Bio je mrkli mrak. Plivala sam i držala ga. Auto je potonuo brzo. Žena je, u šoku i panici, uzviknula – dijete, a meni je tada srce stalo, jer sam pomislila da je u autu ostalo dijete, srećom, iako je u na zadnjem sjedištu bila sjedalica, dijete je tog dana ipak ostalo kod kuće. Sve se odigralo kao u filmovima, samo što je auto u stvarnosti puno brže potonuo, za manje od dvije minute“, ispričala je prije 12 godina novinarima Večernjaka, krhka i nježna Katarina Prungl, koja je tada radila kao konobarica na brodu, a ujedno je i studirala na Pomorskom fakultetu u Splitu. Sanjala je o tome da jednog dana postane kapetanica broda, no neplanski je, doslovno u sekundi, 'diplomirala' humanost i postala heroina i Ponos Hrvatske.
„Mislio sam da sam na početku gata, no automobil je odjednom propao i odmah potonuo. Moja kći je uspjela otvoriti prozor i odmah je isplivala, a ja nisam nikako uspijevao otvoriti svoja vrata. Izvukla me je hrabra Katarina. Ne znam kako ću joj zahvaliti. Bilo je stravično, uplašio sam se“, rekao je, nakon bliskog susreta sa smrću, vidno šokirani vozač, grleći svoju spasiteljicu. Bilo je mračno i umirovljenik je mislio da vozi u dobrom pravcu, no, da nije bilo Katarine bio bi to za njega, vrlo vjerojatno, put bez povratka.
„Zar je moguće da ste se baš mene sjetili?“
Priznanje za nevjerojatnu hrabrost odao je tada Katarini i Ante Mrvica, legendarni koordinator Jadrolinije, rekavši da ne zna koji bi muškarac imao hrabrost učiniti tako nešto, jer nije niti malo lako skočiti u hladno more, u siječnju, po noći, kada se ništa ne vidi i to u odjeći. Nakon podviga za pamćenje tadašnji gradonačelnik Kaštela, Josip Berket, ponudio joj je posao skipera u svojoj marini u Kaštelima, čim završi fakultet. Zvali su ju doslovno sa svih strana, iz cijele Hrvatske, znani i neznani, slali su joj poruke i čestitali, no osim poslovnih, stizale su joj i brojne bračne ponude. Pitate li se je li se nešto od tih ponuda i realiziralo te gdje je danas i što radi hrvatska heroina - evo odgovora koje smo dobili iz prve ruke, od koga drugog, nego upravo od Katarine Prungl.
POVEZANI ČLANCI:
„Jao, zar je moguće da ste se baš tog događaja i mene sjetili, ne mogu vjerovati, a ni opisati koliko mi je zbog toga drago“, bile su prve riječi i danas jednako skromne heroine, nakon što smo ju kontaktirali. Na adresi svog roditeljskog doma u Kaštelima već dugo ne stanuje. Iste one 2012., kada je spasila život nepoznatom čovjeku, napravila je velik korak i u svom životu. Dobila je posao na cruiseru te je krajem godine odselila u Ameriku.
„Jadrolinija mi je bila i ostala u srcu, no morala sam misliti na budućnost. Zaposlila sam se u američkoj kompaniji Carnival Cruise Line. Najprije sam završila njihov specijalni koledž, koji obuhvaća, između ostalog somelijerstvo i prezentaciju, a sve to kako bih se mogla zaposliti u visokoj klasi restorana s, recimo to tako, 'pet zvjezdica'. Startala sam kao server, zatim radila kao konobar, a karijeru sam završila kao menadžerica. Nakon punih 16 godina rada na brodovima bilo je to kao jagodica na torti i silno sam ponosna na taj dio moje pomorske karijere“, priča nam hrabra morska vučica, koja je svoju zadnju plovidbu odradila 2018. godine. Naime, na cruiseru je upoznala i ljubav svog života, Talijana Danila, oficira stroja, te je prije šest godina uplovila u bračnu luku i 'bacila sidro' u idiličnom, talijanskom gradiću.
„Upoznali smo se na brodu, pa smo se nekako pokušavali pratiti na tim plovidbama, no to je nakon nekog vremena postalo isuviše komplicirano, zbog ugovora koji su bili različitog trajanja. Kako bismo bili zajedno, jedne sam godine na brodu ostala, u komadu, punih 10 mjeseci, što je bio apsolutni rekord, no i poprilična komplikacija te smo odlučili da je vrijeme da se konačno skrasimo. To smo i učinili 2018., a sljedeće smo godine postali i roditelji naše Nicole, koja je ove godine, u ožujku, napunila pet godina te u jesen kreće u prvi razred. Suprug i dalje plovi, no sada za englesku kraljevsku kompaniju, a ja sam kod kuće s djetetom, dva psa, tri kornjače i tri mačke“, kaže nam vedra i nasmijana Katarina, koja sa svojom obitelji živi u prelijepom, turističkom gradiću Gaeta, između Rima i Napulja. S obitelji Gorana Damića, čovjeka kojemu je te hladne, siječanjske noći spasila život, Katarina se našla samo jednom, desetak dana nakon dramatičnog događaja, no nakon toga su izgubili kontakt. U međuvremenu se ponovo našla u situaciji kada je morala reagirati kako bi spasila dijete.
„Išla sam u nabavku i na parkiralištu trgovačkog centra ugledala nestvaran prizor, jedan odrasli muškarac, tinejdžer i dijete od oko 4 godine pakirali su stvari u automobila, a potom su njih dvojica ušla u jeep i odvezla se, ostavivši dijete na parkiralištu. Nisam znala što se događa, no kada sam vidjela da dijete uspaničeno juri za automobilom koji je sve više odmicao, potrčala sam gurajući kolica u kojima je bila moja tada jednogodišnja kćer i zgrabila uplakano dijete u naručje. Odmah sam pozvala policiju i oni su ubrzo došli, a tek nakon nekog vremena vratili su se i muškarci, bili su to otac i stariji sin, koji su očito 'zaboravili' dijete. Srećom, sve je dobro završilo, no ne smijem niti razmišljati o tome što se sve moglo dogoditi malom djetetu koje je izbezumljeno trčalo samo po parkiralištu u Italiji, u kojoj godišnje nestane oko 60 000 djece“, priča nam Katarina koja je 17. srpnja, proslavila svoj 43. rođendan. U razgovoru nam je otkrila i jednu radosnu vijest – baš uoči rođendanskog slavlja stigao joj je najljepši mogući poklon – u vječnom gradu Rimu na svijet je došla njena druga kćerkica, te joj Večernjak ovim putem čestita i želi bebi da naslijedi maminu plemenitost i hrabrost.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
60.000 djece nestane godišnje u Italiji?!? Ma hajde, pa toliko ih ne nestane ni u ratnoj Ukrajini.