Hrvati - čuvari krhkog mira na jugu Libanona

stigle nakon završetka 33-dnevnog krvavog sukoba između Hezbollaha i Izraela, velik dio posla na svojim je leđima ponio i civilni sektor koji radi u okviru međunarodnih snaga UNIFILA. Šefica sektora koji se brine o lokalnom stanovništvu, koje još uvijek vida rane srpanjskog rata, Zagrepčanka je Svjetlana Jović, koja bez imalo umora jednu misiju zamjenjuje drugom, te uspješno dopire do povjerenja lokalnog stanovništva.

Iako je situacija na jugu Libanona uvijek napeta, i visi između krhkog mira i izvjesnog rata, Svjetlana koja se u Libanonu nalazi od početka 2008. priznaje da se i u tom dijelu svijeta osjeća sigurnom jer, baš kao i drugdje, ističe, zbog neutralne hrvatske politike i napora UN-a da zaštiti interese lokalnog stanovništva, stekla je veliko poštovanje libanonskih južnjaka, ali i lokalnih vođa Hezbollaha.

Mirnije nego drugdje
- Iako je uvriježeno mišljenje da je na jugu Libanona, zbog Izraela s one strane granice i zbog Hezbollaha s ove, strašno živjeti, moram reći, da je ovdje mirnije nego drugdje! - kroz smijeh je započela Svjetlana.


Par Martina i Tomislav Golub iz Zagreba “traže se” 15 godina

- Imamo svoju vojsku, libanonsku vojsku kao partnera, a i Hezbollah dobro surađuje, tako da zaista radimo u potpunom miru. Kod lokalnog smo stanovništva odlično prihvaćeni, a i Libanonci nas općenito vole i žele da ostanemo što duže kako bismo im svojom prisutnošću osigurali što više mira - objašnjava Svjetlana, čija je misija u Libanonu, naglašava, nenadano otišla u najboljem mogućem smjeru: - Odnedavno sam preuzela posao zaštite djece i njihovih prava, što me doista raduje. Naime, u svakom ratom pogođenom području, pa tako i u Libanonu najviše ispaštaju i stradaju djeca. U ratnim se vremenima najmanje brige posvećuje djeci, dok se nakon rata sve usmjerava na obnovu. Dakle, sva ona djeca, koja su čula, vidjela ili pak sudjelovala u ratu, u sebi skrivaju strahovite traume koje će kad tad preuzeti i uništiti njihov život. Osim s djecom, uspješno radimo i sa ženskim grupama koje su prošle kroz traume rata - objašnjava Svjetlana, čije je putovanje kroz misije počelo još davne 1992.

Iskustvo s Kosova
- Kada je ICNN 1991. u Hrvatskoj tražio volontere, prijavila sam se i počela raditi kao prevoditelj u sklopu pregovaračkog tima oko povlačenja JNA iz Hrvatske koji je vodila Ljerka Mintas-Hodak. Na tom sam poslu radila sve do 1992. kada je došao UNPROFOR i kada su me poslali u Daruvar, gdje sam bila u timu koji je servisirao ostatak UNPROFORA i druge organizacije. Kao član ekipe za zaštitu ljudskih prava 1995. otišla sam u Ruandu, a 1999. su me poslali na Kosovo - prisjeća se Svjetlana, napominjući kako je ta misija bila jedna od najzahtjevnijih.

- Najveći izazov na Kosovu je bilo stvoriti pravnu državu na temeljima koje smo zatekli. Naime, u to je vrijeme Milošević još bio na vlasti u Srbiji, pa je on još uvijek bio neprijatelj broj jedan. Osim toga, nad glavom smo imali i Amerikance koji su nam diktirali tempo koji nije bilo nimalo blag. Uglavnom, to je bila prva misija administrativnog, političkog, vojnog, pa i humanitarnog karaktera UN-a, koja je bila objedinjena pod jednom kapom i kao takva nimalo jednostavna. Dakle, vodili smo brigu o svemu, i o skupljanju smeća sa ulica ali i o kompletnoj političkoj situaciji koja je uključivala i tri novo osnovane partije, govori Svjetlana, priznajući da unatoč naporima Kosovo pamti kao svoju najljepšu misiju.

U Libanonu Svjetlana živi s majkom i kćeri: - Kći Iva je sa mnom bila i na Kosovu, a moja majka nam se pridružila ovdje nedavno. Dobro je, a time što smo zajedno puno nam je lakše. Mnogo je Libanonaca studiralo u Hrvatskoj, pa i bivšoj Jugoslaviji tako da i dan danas održavaju kontakte s našom zemljom, te i nas doživljavaju kao prijatelje. Priznaje kako je nostalgija neizlječiva: Što reći, imamo more, ali ne i one naše bajkovite plaže. Nedostaju nam prijatelji, rodbina, a meni i kazalište…- smije se Svjetlana, dok njezina kći Iva uskače: - Meni nedostaje snijeg! Zimi mi nedostaje snijeg, a ljeti naše plaže! Naravno, i fali mi moja prijateljica Nika…- I dok se nadglasavaju kojoj što više nedostaje, skromna baka, tiho je rekla: - …e, pa meni fali moj dom, moja kućica…moj Dobri dol…