Naraštaj rođen kad se Hrvatska osamostalila, poput njihovih očeva i djedova, danas diže sidro i razmišlja samo o tome u koju zemlju bi bilo najbolje otići. Četvrt stoljeća smo svoji na svome, nema više Beograda, Beča ni Pešte, ima doduše nešto Bruxellesa, ali iz Bruxellesa ipak više dobivamo, a Hrvatska još nije u stanju izdržavati svoje stanovništvo.
Koje, k svemu, već godinama opada. Zašto Hrvatska toliko zaostaje? Zašto ni u doba industrijskog buma nakon 2. svjetskog rata nije stvorila dovoljno za tako malen broj ljudi? Dio odgovora, uvjereni su i dalje mnogi sociolozi, valja potražiti u jednoj davnoj, ali i danas utjecajnoj teoriji velikog hrvatskog sociologa Josipa Županova, koji je postavio dijagnozu: Hrvati boluju od tzv. egalitarnog sindroma koji vuku još iz predindustrijskog doba, preko socijalizma sve do danas.
Hiljadarka Ciganki na čelo
O toj dijagnozi sad se ponovo raspravlja, jer je docentica na politologiji Danijela Dolenec prije dvije godine sasjekla tezu Josipa Županova. Kako tvrdi ova autorica, nema dovoljno empirijske i teorijske podloge, teza nije provjerena istraživanjima, a i vodi se idejom modernizacije kao kretanja prema kapitalističkoj proizvodnji koja je sad već u krizi. Zato su sociolozi Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta i Ivan Burić s Hrvatskih studija, kao svoj dug Županovu, bez institucionalne potpore proveli istraživanje, prvo na studentima, a onda na općoj populaciji. I pokazalo se da je Županov bio u pravu, jer u nas očito još dobro uspijevaju stavovi iz davnih vremena.
Prema kojima je ograničena količina svih dobara, pa je važnije dogovoriti podjelu, preuzimanje rizika se ne isplati, inovacije bivaju izvrgnute ruglu, a poduzetnici prijeziru. Ideja o jednakoj vrijednosti ljudi pretvorena je u ideju da su svi jednako kompetentni. Profesionalci se podcjenjuju, umjesto toga cijeni se partijsko članstvo, nekad i sad. “Političko-institucionalne promjene 90-ih nisu uklonile antiprofesionalizam. Politička podobnost ostala je i dalje neizrečeni, ali djelatni kriterij odabira kadrova, o žalosnoj deprofesionalizaciji novinara u državnim medijima da ne govorimo”, napisao je Županov 1993. U Hrvatskoj se ne cijene profesionalci, ali su na cijeni vođe, pa je uobičajeno dragovoljno podvrgavanje pojedinca autoritetu, strahopoštovanje pred hijerarhijom. Autoritarnosti i podložnosti hijerarhiji našeg tipa nema, primjerice, na sjeveru Europe, gdje je uobičajeno svakoga, pa i premijera, oslovljavati imenom. U nas, rezultat je autoritarna politička kultura i autoritarne političke institucije.
Sve zajedno, egalitarni sindrom sa svojih sedam sastojaka kao sedam patuljaka koji nam bacaju klipove pod noge, ne daju nam slobodno koračati i sad kad nam nitko to ne priječi. Jedan patuljak kaže, ponavljajući što je čuo još od pradjedova, da u svijetu vlada oskudica dobara, to je sociološkim rječnikom tzv. perspektiva ograničenog dobra prema kojoj svih stvari ima u ograničenim količinama, ne mogu se ljudskim naporima povećati i pravedno je jedino da svatko dobije jednako. U poljoprivrednoj zemlji, s oskudnim imanjima, gdje je zemlja praktično jedini izvor prihoda, čini se da su u pravu oni koji misle da svega ima premalo, da “dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane” vrijedi zauvijek te da se isplati zakrviti sa susjedom zbog međe.
No, svjetski je razvoj pokazao da nikome ne mora pasti noć da bi drugom svanulo, jer danas iz garaža nastaju svjetske kompanije, a trećina hrane u svijetu se baca, pa se čini ipak da svega ima dovoljno. Druga je komponenta hrvatske bolesti, po Županovu, u vrijeme socijalizma bila norma egalitarne raspodjele plaća, kad je postojao neformalni plafon do kojeg najveće plaće smiju doći, no ta norma, pisao je Županov 1993., vjerojatno pripada prošlosti. Treća komponenta je redistributivna etika nasuprot akvizitivnoj. U akvizitivnoj riječ je o stjecanju dobara, moralna je dužnost čovjeka da stječe, a ne da dijeli, i vrijedi etika profita, štednje i akumulacije. U redistributivnoj etici moralna je dužnost čovjeka da ono što ima podijeli s onima koji nemaju, pa takva etika proizvodi i, piše Županov, rastrošne svadbe, lijepljenje hiljadarki na čelo Ciganke...
– Županova je mučilo to što industrijalizam nije donio veće stope rasta. Pokušavajući doći do odgovora na to pitanje, došao je do kulturne prtljage koju smo naslijedili od predmodernih, agrarnih, seljačkih društava u kojima je dominantno ratarstvo i stočarstvo. Taj sustav vrijednosti nazvao je egalitarnim sindromom koji koči razvoj poduzetništva – kaže Burić. U socijalističkom samoupravljanju poduzetništvo je bilo kolektivno, kao pandan onom individualnom u kapitalizmu.
– Nakon propasti socijalizma, Županov je i dalje inzistirao na vrijednosti te teorije, kroz nju provlačio analize zbog čega Hrvatska u prvih deset godina samostalnosti i tranzicije nije uspjela ubrzati svoj društveno-ekonomski razvoj, zašto se ne prilagođavamo tržišnom gospodarstvu – kaže Burić. Još je talijanski putopisac iz 18. stoljeća Alberto Fortis u svom “Putu po Dalmaciji” uočio kako su stanovnici unutrašnjosti Dalmacije, Morlaci, unatoč “‘izvrsnoj prirodnoj nadarenosti da sve nauče, vrlo oskudna znanja o zemljoradnji i uzgoju stoke”.
Ističe kako se taj narod uporno drži starinskih običaja. “Njihova goveda i ovce često trpe glad i studen na otvorenome. Rala kojima se služe i ostalo ratarsko oruđe izgledaju kao da su prvi put izumljeni i sasvim su različiti od naših”, piše pa dodaje i da je i krojačka vještina ograničena na starinske i nepromjenjive krojeve odjeće od istih tkanina. No, iako se drže starih običaja, po onoj “pleti kotac k’o i otac”, ovi su ljudi jako bistri i poduzetni, izvrsni pod oružjem, čudesni trgovci, lako nauče čitati, pisati i računati, pa i puno čitaju. Sve to moglo bi se i danas reći, Hrvatska kipti od talenata svih vrsta, od pobjednika na filmskim festivalima i natjecanjima učenika do sportskih pobjeda, a ipak ni danas se ne možemo ni približiti Austriji ili Italiji. Međutim, s lijeve scene dolaze kritike, pa je Danijela Dolenec uvjerena da je egalitarizam osnova ljudske emancipacije, te da je želja za boljom raspodjelom u Hrvatskoj posljedica osiromašenja i katastrofalne i kriminalne pretvorbe i privatizacije.
– Dio kritičara doživljava teoriju egalitarnog sindroma kao napad na ideju socijalne pravednosti, a to je potpuno krivo čitanje, Županov je bio protiv radikalne vrste egalitarizma, a ne protiv socijalne pravednosti – kaže Štulhofer. Na pitanje koliko su i naši poduzetnici zaraženi ovim sindromom pa se bore za zemlju i zgrade i nastoje priključiti na državnu sisu, Štulhofer kaže kako valja izbjegavati generalizacije. U prvim generacijama poduzetnika 90-ih vjerojatno je bilo mnogo takvih, no danas je puno onih koji bi voljeli vidjeti kraj toga sustava.
Izlaz je obrazovanje
– Studenti ekonomije koji su sudjelovali u našem istraživanju nešto su manje prihvaćali elemente egalitarnog sindroma nego studenti humanističkih i drugih društvenih znanosti. A posljednjih nekoliko godina sve se više javljaju i start-up tvrtke – kaže. Dodaje kako tranzicija nije uspjela promijeniti dominantne vrijednosti kroz pretvorbu i privatizaciju zato što smo i u tom razdoblju imali državu koja je odlučivala tko će biti uspješan poduzetnik, tko će dobiti tvornicu.
– To se u politologiji i sociologiji naziva političkim kapitalizmom – dodaje Burić. Socijalizam se temeljio na paktu proletarijata i Komunističke partije, zaključio je Županov, niži slojevi prihvatili su režim, a zauzvrat su tražili sigurne, makar i niske prihode, što je dovodilo do uravnilovke prema dolje ili jednakosti u siromaštvu. No, pitanje je imamo li i danas novi pakt, ovaj put HDZ-a i nekoliko stotina tisuća stanovnika, svih onih koji imaju koristi od mehanizama političke raspodjele dobara i položaja. To bi mogao biti savez u kojem se uz pomoć domoljubnih parola uspinje i održava na vlasti, pakt kroz koji se nove snage nikako ne mogu probiti. Na takve tvrdnje Štulhofer daje primjer vezan uz dio braniteljske populacije.
– Amerikanci su svoje veterane besplatno školovali, a mi smo ih sustavno pasivizirali, gurajući ih u mirovinu i dijeleći povlastice za automobile – kaže.
Nešto je uloženo i u kredite za pokretanje biznisa, no u samo nekoliko godina, kaže Burić, zapravo i nije bilo moguće stvoriti poduzetnike. Istraživanje dvojice znanstvenika pokazalo je kako u razvijenijim dijelovima Hrvatske, Istri i Međimurju, egalitarni sindrom ima manju podršku, kao i u većim gradovima. Krajevi koji su 1970-ih bili pretežno poljoprivredni, s niskim udjelom visokoobrazovanog stanovništva, i danas imaju izražene simptome egalitarnosti.
Što su u nekoj županiji više prihvaćene vrijednosti egalitarnog sindroma, primjerice, što je veće prihvaćanje teze poput “pametniji i sposobniji postaje se primarno kroz rad i praksu, a ne učenjem i razmišljanjem”, to je veća vjerojatnost da je ta županija slabije razvijena. U usporedbi s drugima, Hrvatska u pogledu poduzetničke aktivnosti prolazi loše, od 60 zemalja smo na 54. mjestu.
– Ne želimo reći da je egalitarni sindrom uzrok svih naših nevolja, niti smo ustanovili jasnu uzročno-posljedičnu vezu. Ipak pokazali smo da postoji negativna povezanost između egalitarnog sindroma i društvenog razvoja. Naravno, spor tempo razvoja ima svoju strukturnu komponentu, to su one reforme koje sve vlade izbjegavaju provesti. Druga komponenta je politički klijentelizam, koji se reflektira u promjenama čelnika u bolnicama, čak i fakultetima sa smjenom vlasti, a treća su kulturne vrijednosti, koje mi istražujemo – kaže Štulhofer, dodajući kako namjerava nastaviti istraživanje u pravcu analize povezanosti između prihvaćanja egalitarnog sindroma i toleriranja korupcije.
– Oni koji u većoj mjeri prihvaćaju vrijednosti egalitarnog sindroma problem korupcije ocjenjuju manje zabrinjavajućim. Znači li to da je oko njih doista manje korupcije ili je njihov odnos prema njoj ‘fleksibilniji’ tek treba istražiti– zaključuje Štulhofer. Prihvaćanje egalitarnog sindroma povezano je i s nepovjerenjem općenito, u druge, u institucije. – Što to znači? Povjerenje se u socioekonomskoj literaturi tretira kao jedan od indikatora spremnosti na suradnju koja je apsolutna nužnost za društveni razvoj, ali i za koheziju – kaže. Ima li izlaza? Ima, obrazovanje. Pokazalo se da s rastom obrazovanja slabi i podrška vrijednostima seljačkog društva.
– Međutim, danas je socijalna mobilnost slaba, stipendiraju se najbolji studenti koji dolaze iz obitelji u kojima već imaju kulturni kapital i bez tih stipendija bi završili fakultete – kaže Burić, a Štulhofer dodaje kako je kurikularna reforma ugušena iz tradicionalnih razloga, suprotno onome što je trebalo napraviti, kroz suvremeni sustav obrazovanja pokrenuti drukčiju percepciju svijeta. Hoće li nova hrvatska Vlada dati šansu takvoj obrazovnoj reformi?
Puno priče oko nečega što je odavno uočeno: Kod nas svatko smatra da je veći znalac u bilo kojem području od stručnjaka za to područje. Kraj priče. U zemlji u kojoj su svi stručnjaci za sve, nitko nije stručnjak ni za što. I ničije mišljenje nije stoga relevantno, a svaka politička ulizica može nogirati i vrhunskog stručnjaka bez ikakvih posljedica - kao što je bivši ministar Jovanović u svoje vrijeme napravio s akademikom Katičićem kad je ukinuo Vijeće za normu hrv. jezika. Kako očekivati ikakav napredak u takvoj zemlji? Nikako.