Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), u razdoblju od 2007. do 2010. godine niti jedan sirijski državljanin nije zatražio azil u Hrvatskoj, no situacija se promijenila širenjem sukoba u toj zemlji. Od 2010. godine, zaštitu ih je zatražilo 293. Kako nas je izvijestio glasnogovornik MUP-a Dušan Miljuš, u postupku je 37 zahtjeva za izdavanje azila izbjeglicama iz Sirije. Prema statistikama, do početka ove godine je odobrena zaštita za 22 sirijska državljanina. U prošloj je godini tako dodijeljen jedan azil i 11 supsidijarnih zaštita za one koji nisu ispunili uvjete za azil, dok je godinu ranije odobreno 10 supsidijarnih zaštita, piše Deutsche Welle.
Zatraže azil i odustanu
No puno je više Sirijaca koji su zatražili azil, ali su prije završetka postupka otišli u neke druge primamljivije i bogatije zemlje, zbog čega je postupak obustavljen. Tako su zahtjev za azilom u prošloj godini predale čak 194 osobe.
Da Hrvatska nije krajnje odredište sirijskih izbjeglica potvrđuje i zagrebački ginekolog Jamal Assad, predstavnik sirijske oporbe u Hrvatskoj. "U zemljama koje graniče sa Sirijom, broj izbjeglica je premašio 2,5 milijuna, no u Hrvatsku ih je došlo vrlo malo. Puno je administracije. Oni koji zalutaju, njihov je cilj zapadna Europa, Njemačka, Francuska, Švedska. Oni idu dalje“, priča Assad i dodaje da je susreo nekoliko mladića koji su pokušali preko Hrvatske doći do Njemačke. Ima i onih koje su "šverceri ljudima“ ostavili u Bugarskoj i Mađarskoj, odakle su krenuli prema Hrvatskoj.
Oporba je, objašnjava ovaj član Sirijskog nacionalnog vijeća, postigla dogovor s hrvatskim Ministarstvom vanjskih poslova i MUP-om da hrvatski Sirijci mogu svoje obitelji izvući iz Sirije i dovesti u zemlju na način da ne budu teret hrvatskome društvu. "Olakšane su formalnosti, ali za te ljude trebamo garantirati.“ Ipak priznaje da se teško brinuti za članove obitelji u vremenima gospodarske krize, zbog čega se oni rijetko odlučuju na dolazak u Hrvatsku.
I Sirija ima svoju Udbu
Assad je i sam svojevrsni izbjeglica iz Sirije. U Zagreb je došao kao student, osnovao obitelj i ostao do danas. "Otkad je počela naša revolucija, aktivan sam. Ja sam disident protiv diktatorskog režima Bašara al-Asada“, priča za DW. 36 godina nije bio u Siriji, sve do studenog prošle godine kada je na oslobođeno područje, u svoj rodni Alep, ušao s ekipom hrvatske javne televizije. "Ako ste kao student, pa makar i u Zagrebu, govorili nešto protiv službenog režima, dospjeli ste na crnu listu. Mene je 1991. godine režim Hafeza al-Assada osudio na smrtnu kaznu“.
Sa suzama u očima se prisjeća velike obitelji koju je ostavio u Siriji. Bilo ih je više od 250, kaže. Ipak, nikoga od njih nije našao u Alepu jer su svi raseljeni, umrli ili ubijeni. "Usred svog rodnog grada bio sam sâm. Tužno je bilo. Kada sam otišao, imao sam 18 godina. Mislio sam da ću se vratiti“, prisjeća se Jamal Assad navodeći podatke očito svojstvene svim diktatorskim režimima. "Hafez al-Asad je činio sve da razjedini Sirijce. Od nas trojice, dvojica su bili obavještajci režima. Nisam bio politički angažiran, ali sam bio nesklon korumpiranom režimu. Nisam se mogao vratiti, a u međuvremenu su mi umrli majka, otac i brat.“ Ni danas, kaže, ne komunicira izravno s preostalim članovima uže obitelji, jer se komunikacija nadzire. "Ne znam gdje su sada. Brat me molio da ga ne kontaktiram. Dva puta tjedno se morao javljati obavještajnim službama. Dolje sada imam samo njega i dvije sestre“, prepričava tešku obiteljsku situaciju uz napomenu da ostatak uže obitelji nije ni pokušao dovesti u Hrvatsku.
Trajno naseljenih Sirijaca je u Hrvatskoj relativno malo, samo 160. Kaže da je među njima dosta pristalica sirijskog režima, dok organizirana oporba ima pedesetak članova. Međusobno, kao Sirijci, komuniciraju, no razilaze se u političkim pitanjima. "Hrvatska javnost je solidarna s nama. Nažalost, građani su slabo informirani, ali mi se trudimo informirati ih o diktatorskom režimu, ubijanjima i razaranjima“, tvrdi Assad navodeći dobru suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova i vodećim medijskim kućama.
Hrvati su solidarni zbog svoje ratne prošlosti
A oni Sirijci koji uspiju i možda ne svojom voljom završe u Hrvatskoj u kojoj ni domaće stanovništvo ne može naći posao i dobar život, najvjerojatnije će se sresti s aktivistima organizacije Centar za mirovne studije. Njegova aktivistkinja Tea Vidović za DW objašnjava kako supsidijarna zaštita, između ostalog, obuhvaća i pravo na integracijsku podršku; dakle dvogodišnji smještaj na teret RH-a, pravo na učenje hrvatskog jezika i kulture, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na rad. Ipak, navodi da se učenje jezika obavlja kroz volontiranje učitelja koji nisu profesionalci, što izbjeglicama otežava komunikaciju s domicilnim stanovništvom, a posredno i ostvarivanje drugih prava. "Od ukupno 104 osobe, bez obzira na nacionalnost, kojima je odobrena zaštita u Hrvatskoj, zaposleno ih je svega oko pet", navodi Vidović.
Da hrvatski građani nisu neosjetljivi na patnje sirijskog naroda, Vidović ilustrira humanitarnim akcijama koje su sami građani pokrenuli. "Vjerujem kako postoje primjeri solidarnosti koju hrvatski građani osjećaju i iskazuju prema drugim narodima koji se danas suočavaju s ratom i njegovim posljedicama kao što su se i Hrvati suočavali prije 20 godina. No isto tako postoje i oni građani koji ne razmišljaju na taj način te izbjeglice doživljavaju kao prijetnju. Mislim da su mišljenja raznolika", zaključuje aktivistkinja Vidović.