Sva je politika lokalna – upozorio je Thomas Tip O’Neill. Dugogodišnji predsjednik Predstavničkog doma Kongresa SAD-a (1977. – 1987.) tom je mišlju poručio da se odluke donesene u središtima moći ponajprije tiču običnih ljudi u lokalnim sredinama. Bio je svjestan da su birači najviše skloni podržati aktere koji nude vjeru kako će poboljšati uvjete života ondje gdje obični ljudi rade, stanuju i podižu djecu.
Vodeći političari u izrazito centraliziranoj Hrvatskoj uglavnom slabo mare za poučak Tipa O’Neilla. U mjesecima uoči lokalnih izbora, međutim, iz petnih žila nastoje svoju politiku predstaviti kao lokalnu. Gotovo svakoga vikenda, kadgod i za radnoga tjedna, u pratnji suradnika pohode podružnice stranaka i mjesta izvan metropole; nakon zasjedanja prošeću se po tržnicama, trgovima i pješačkim zonama, umilno razgovaraju s građanima, snimaju s njima selfieje.
Izrazita većina naših političkih moćnika i dalje misli nacionalno, ali u ovo se vrijeme trse ostaviti dojam da djeluju lokalno – baš svaku riječ i odluku motre aršinom za političke aktere bjelodano vrlo važnoga glasanja za vodstva općina, gradova i županija. Sljedeće četiri godine, ako kandidati njihovih stranaka i lista 21. svibnja i 4. lipnja dobiju najviše glasova i potom formiraju vlasti, bit će u mogućnosti usmjeravati proračune jedinica lokalne samouprave, imati „na terenu“ svoje ljude koji su egzistencijalno namireni, utjecati na zapošljavanje stranačkih kolega te članova rodbine i prijatelja, lobirati za poslove bliskih osoba i tvrtki te raspolagati sličnim blagodatima. Za sve to se itekako, smatraju oni, vrijedi pomučiti.
Igrokaz HDZ-a i SDP-a
No što o djelovanju i komuniciranju vodećih političara vezanom za ove lokalne izbore misli obični puk? Sa zadovoljstvom bih pripremio i proveo veliku anketu na reprezentativnom uzorku građana Hrvatske u vezi toga procesa, ali se više ne bavim tom vrstom istraživanja. Ipak razmišljam koja bi pitanja u takvoj anketi mogla biti posebno važna. Zanimalo bi me koliko su građani, u ovoj tegobnoj društvenoj situaciji koju je, prema prevladavajućem stavu, poglavito uvjetovala nestručnost i bahatost političara, zainteresirani za izbore. Naime, na posljednje parlamentarne izbore izašlo je tek malo više od polovine birača, a lokalnima se u proljeće 2013. odazvalo i manje od toga (samo u šest županija izlazak je bio viši od 50 posto). Interesiralo bi me koje su teme vjerojatnim biračima važnije za donošenje odluke: one nacionalne (u rasponu od povijesnih i ideoloških sporova preko sklerotičnoga sustava obrazovanja do problema gospodarstva) ili lokalne kao što su odlaganje smeća, lokalni promet i skrb za predškolsku djecu. Naročito bi mi bilo važno steći uvid u to što građani doista misle o riječima i djelima kandidata i vodećih političkih aktera u vrijeme kad su naši političari osobito ranjivi i spremni na snubljenje birača.
Kad već nemam mogućnosti za provedbu takvoga istraživanja, iznosim zapažanja o funkcioniranju pripadnika naše političke „elite“ ili pak elite – ne treba prema političarima u cijelosti biti negativno raspoložen: pojedini zaslužuju ugled osobito istaknutih i predvodničkih članova zajednice – u razdoblju pred izbore. Parafrazirajući glasovitu dihotomiju ljudi kod Marina Držića (iznesenu u prologu komedije „Dundo Maroje“), u ovom tekstu uvodim podjelu na „nahvao“ i „nazbilj“ političare. Prvi su zapravo „od ništa“ – njihovo je djelovanje dominantno obilježeno manipuliranjem i nastojanjem da ostvare partikularne interese; drugi su razumni, „srce im se ne maškarava“, a usmjereni su općem dobru.
Ove „nahvao“ ponajprije se može prepoznati po tome što im je vlast najviša vrijednost i cilj po sebi. U dosadašnjem komuniciranju i djelovanju vezanom za nastupajuće lokalne izbore često ne biraju načine da je osvoje ili se održe na njoj. Milan Bandić je uz ostale akcije faktički smanjio cijenu javnoga prijevoza za čak 60 posto (velika većina putnika koji kupe kartu od četiri kune ne mari za prekoračenje trajanja vožnje od pola sata), a kontrolori ZET-a su „s više instance“ dobili usmeni naputak da ne globe „švercere“; sindikalcima, iznerviranima tim naputkom i svjesnima da je dan u svrhu privlačenja birača, šefovi su rekli kako bi mogli barem „smanjiti intenzitet pisanja kazni putnicima“. Ivo Brešan je na žalost otišao s ovoga svijeta, ali vjerojatno je kod nas na životu neki britki komediograf koji bi s tim bizarnim zbivanjem u vezi mogao napisati (tragi)komediju; njemu ili njoj predlažem naslov „Tramvajski kontrolori u kampanji za lokalne izbore“.
Svađe i blokade u dvije najveće stranke vezane za izbore u metropoli, koje se najviše odnose na kandidate i moguće buduće dužnosnike, također su tragikomične. Javnost je već mjesecima izložena igrokazu u kojemu HDZ i SDP najavljuju isticanje nekoga supermena ili superžene kao kandidata za gradonačelnika, iako je i taubekima na Dolcu jasno da te organizacije realno ne raspolažu osobama koje bi imale kakve-takve šanse za osvajanje toga prestižnoga položaja.
Gradski odbor HDZ-a je u srijedu navečer istaknuo kandidaturu Drage Prgometa, ali i taj simpatični otorinolaringolog i politički povratnik u stranku autsajder je izborima za gradonačelnika. Većina simpatizera HDZ-a i SDP-a glasat će za Milana Bandića i Anku Mrak Taritaš ili – vjerojatno nešto manje – Sandru Švaljek, ali vođama HDZ-a i SDP-a tu procjenu izgleda još nitko nije priopćio. Glasine, spinovi i slične manipulacije u vezi (kadrovske i druge cijene) potpore socijaldemokrata gospođi Mrak Taritaš i njihova mogućega saveza s narodnjacima u utrci za metropolu doista su čudne. Posebno zato što ovi izbori donose kandidatkinji lijevoga centra veliku šansu da dođe na mjesto populista Milana Bandića koji čak 17 godina „drma“ najvećim gradom. Unutarnjim razmiricama oslabljeni SDP ima samo dva župana i nevelik broj gradova i općina pod svojom upravom pa bi mu osvajanje metropole u koaliciji s HNS-om moglo biti „mana s neba“.
„Bratoubilačkih“ političkih ratova – košulja lokalne vlasti je mnogima očito bliža od jakne nacionalne politike – na širokoj bojišnici od gradova do županija, međutim, ima napretek.
Razmirice u sredinama kao što su Mostovo središte Metković, nagovještavaju eskaliranje sukoba između partnera u državnoj vlasti. Istaknuti ljudi iz Mosta (koji sebe definira kao koaliciju nezavisnih lista i tek se nedavno pretvorio u stranku) uglavnom istovremeno žele promaknuti opće dobro i zaštititi interese svojih lokalnih sredina. Nekima od njih je važnije ovo drugo: Ivan Kovačić bi se izgleda odmah vratio u Omiš i opet potukao HDZ, samo da nije prihvatio obaveze ministra i potpredsjednika Vlade.
Mnogi gladijatori najsnažnije stranke, iako su stotinama njih na raspolaganju sinekure u državnoj i lokalnoj vlasti (čak 11 župana imaju njenu stranačku iskaznicu), ogorčeni su što zbog koalicije s Mostom, koja je iznuđena razmjerno slabim izbornim rezultatom HDZ-a, nisu dobili pozicije i utjecaje za koje su mislili da im prirodno pripadaju. Nezadovoljni su i zato što zbog kontrole „mostovaca“ i drugih razloga ne mogu, barem ne onoliko koliko žele, mijenjati povijest i svijest nacije kao i provoditi reforme ili „reforme“ na način da cijenu tih zahvata ne plate oni i socijalne skupine i organizacije koje ih podržavaju.
Politička manipulacija vezano za izbore ove kasne zime u Zagrebu cvjeta. Slično je i u nekim drugim sredinama. U Rijeci, gdje je kao i u Zagrebu jedan politički akter na vlasti „cijelu vječnost“ (17 godina), efikasno se uz pomoć medija detronizirao potencijalno opasni kandidat HNS-a za gradonačelnika Pero Lučin, donedavni uspješni rektor Sveučilišta. Moćni, ali optužbama za korupciju politički jako načeti Božidar Kalmeta izjavio je kako je osobno odlučio da odustane od ponovne kandidature za gradonačelnika Zadra, iako se već neko vrijeme zna da novom vodstvu stranke nikako ne odgovara nastavak njegove političke karijere.
Predizborna zbivanja u Splitu su pak posebna priča. HDZ-u je osvajanje vlasti u tom gradu ključan uvjet za ukupni uspjeh na izborima. Taj imperativ, uz ostalo, znači da se HDZ-ovac Andro Krstulović Opara morao poput drugih kandidata za „poteštata“ izjasniti za promjene u nogometu odnosno protiv klana koji već godinama upravlja tim sportom. Kandidat stranke koja je već dugo kadrovski i na druge načine isprepletena s HNS-om, uz neprimjereno razmetanje svojom navijačkom odanošću Hajduku čak daje kritičke izjave spram upravljača hrvatskoga nogometa i stanja u njemu.
Tako je 1. ožujka Krstulović Opara rekao novinarima: „Kada smo se borili i na koncu pobijedili u nacionalnim izborima, kazao sam ono čega se držim: Zakon o sportu treba se provoditi. Jedva čekam dan kada će HNS biti rasterećen osoba koje su Savez i nogomet doveli u neizdrživu situaciju. Ponavljam, to je nacionalna tema i ne kanim se time baviti, želim iskomunicirati svoj program i planove.“
Jedan od vršnih primjeraka „nahvao“ političke vrste je Željko Kerum. Bivši vlasnik veletrgovačkoga lanca i nadasve ekstravagantni gradonačelnik nedavno je u velikom intervjuu, ocjenjujući svoje protukandidate, dao dodatne potvrde misli Miljenka Smoje kako je „Split teatar koji želi biti grad.“ Robert Pauletić, raniji šampion kvizova i globtroter, za njega ne može postati gradonačelnik jer je ateist pa postaje važna „činjenica da smo većina kao narod katolički vjernici, tako da ne znam u kojem biračkom tijelu Pauletić može dobiti glas“.
Marijana Puljak, inače liberalka, prema njegovu sudu je „ljevičarka, SDP je za nju centar koliko je ona lijevo orijentirana“. Krstulovića Oparu, kao kandidata velike stranke, Kerum poštuje, ali „činjenica jest da je on čitav život radio na državnoj sisi. Od njih je primao plaću i nikad nije ništa radio“. Posljednje, valjda, znači da rad za državu nije – rad.
Nije baš sve crno
S druge strane, kod nas, prema mom uvidu, postoje i neki „nazbilj“ političari. Anka Mrak Taritaš nastavlja hrabrim i principijelnim javnim djelovanjem. Imponira njeno odbijanje da prije izbora pregovara o „podjeli plijena“, o čemu je obavijestila javnost jasnim porukama: „Trgovanje foteljama ne stanuje kod mene doma i ne želim tako razgovarati. To nije promjena, to imamo sad. Moramo razgovarati o projektima, programima...“ Marijana Puljak daje suvisle prijedloge javnih politika vezanih za obrazovanje, upravljanje prostorom i druga pitanja koja bi životno trebala zanimati Splićane.
HDZ-ovac Željko Burić u posljednje četiri godine, kao gradonačelnik Šibenika, umješno koristeći europske fondove i na druge načine, postigao je izvrsne rezultate; ako opet pobijedi na izborima, namjerava i dalje raditi na profiliranju toga grada kao atraktivne turističke destinacije. Socijaldemokrat Ivan Klarin je kao načelnik znatno pridonio uređenju mjesta, pokretanju investicija i poticanju obrazovanja i kulture (osnovana je čak glazbena škola) u općini Tisno. Posebno na sjeverozapadu Hrvatske kao gradonačelnici i župani djeluju neki meritorni upravljači. Djelovanje navedenih i izvjesnih drugih aktera pokazuje kako u našoj politici nije baš sve crno. Unatoč tim lastama u njoj će ovoga proljeća vjerojatno i dalje dominirati „nahvao“ likovi. Uostalom, kao i u Americi.