Hrvatska – zadnja rupa na EU svirali

Kako počneš, tako ćeš i završiti – savršeno se može primijeniti na predugi, iscrpljujući, na trenutke i ponižavajući hrvatski put prema Europskoj uniji. Pored muke dvostrukih mjerila, nejasnih pravila igre, arbitrarnosti procjena o “napretku” i bezbrojnih “domaćih zadaća”, na kraju puta i cilj izgleda znatno manje privlačan nego prije deset godina. Danas kada britanski premijer najavljuje referendum o ostanku svoje zemlje u Uniji, kada je očit raskol između zemalja sjevera i juga/istoka, kad PIGS bilježi nezaposlenost mladih od pedeset posto, a Grčka visi o koncu, kad šest godina nakon ulaska stare članice još tretiraju Bugarsku i Rumunjsku kao zemlje ljudskog otpada kojem spremaju antikampanju kako bi ih odvratili od doseljavanja – legitimno je pitati se je li imalo smisla, uza skupo plaćen ulaz, dolaziti u klub u kojem je “zabava” možda već završila?

Osnovna, startna hrvatska pogreška je što njezina strateška vanjskopolitička orijentacija – ulazak u EU, nije racionalno koncipirana i praćena, nego je konstruirana i podgrijavana kao mit – sveta priča u koju se a priori vjeruje, koja se ne smije propitivati i čiji se smisao ne treba argumentirati. Kvalitetne javne rasprave o prednostima i nedostacima ulaska u EU, o cijeni koja se plaća i koristi koja se dobiva nije bilo.

Godinama je hrvatski politički vrh papagajski ponavljao kako “ulazak u EU nema alternativu”. No sve i da jeste tako, premda u demokraciji sve ima alternativu, nepametno je bilo slati takvu poruku van, prema drugoj strani s kojom se pregovara. Iz slovenskog gledišta, primjerice, to može izgledati ovako – aha, ulaz vam nema alternativu, a ovisi i o našoj ratifikaciji, e pa mogli bi mi onda na tome štogod i ušićariti...

Nakon što je prošla takav put kakav nije nijedna druga članica i na čijem se kraju suočila sa slovenskom ucjenom, hrvatska vlast, ničim izazvana, ponavlja kako nećemo postavljati nikakve uvjete našim istočnim susjedima na njihovom budućem putu prema Uniji. A zašto ne bismo ako bi to bilo opravdano? Ne za financijske ucjene kao Slovenija, nego uvjete koji se tiču samih vrijednosti na kojima se EU deklarativno temelji.

Zašto se npr. ratifikacija Srbiji ne bi uvjetovala rješavanjem sudbine nestalih u ratu ili povratkom opljačkane imovine? Je li legitimno uvjetovati ulazak BiH prestankom diskriminacije Hrvata koji u toj zemlji, iako formalno konstitutivan narod, ne mogu birati sami svoje političke predstavnike, a uz to nemaju ni prava koja imaju manjine u EU poput kanala na vlastitom jeziku unutar javnog RTV servisa? Kako to da se Hrvatsku moglo ucjenjivati dugom Ljubljanske banke, a ona neće, ili ne smije, postavljati istočnim susjedima uvjete koji se tiču temeljnih europskih načela i standarda? U odnosu na RH svatko je suveren, a ona je u odnosu na sve duge objekt bez političkih prava. Jer “nema alternative”.

Taj se mazohizam vidi i u strahopoštovanju prema rumunjskoj europarlamentarki Monici Luisi Macovei, koja je predložila da se nakon ulaska Hrvatske u EU uspostavi nadzorni mehanizam koji će “ocjenjivati napore Hrvatske u borbi protiv korupcije i sukoba interesa”. I to kroz sedam amandmana u čijem je kreiranju, kako izvještavaju mediji, sudjelovala i “naša” nevladina organizacija Partnerstvo za društveni razvoj koju vodi strani državljanin Munir Podumljak.

Konačno su i Rumunji našli nekoga na kome se mogu istresti, valjda u strahu da im ne nagrnemo otimati radna mjesta.

Kako je bilo lijepo, iz zemlje bankarskih afera i lažnih magisterija, prije deset godina sanjati o uređenoj EU. A sada čitamo u istom danu kako je njemačka ministrica obrazovanja Annette Schavan plagirala doktorat pa joj je oduzeta titula, Italiju potresa korupcijski skandal oko najstarije banke na svijetu Monte dei Paschi di Siena, treće po veličini u zemlji, a novootkrivena razina korupcije u europskim nogometnim ligama čini se da premašuje našu. Europski izvjestitelji nadziru međunacionalne odnose u Vukovaru, dok mi, iz nepoznatog razloga, ne nadziremo stanje u Belfastu, gradu koji je u Uniji već četrdeset godina, pa su unatoč tome dvije zajednice odijeljene fizički kilometrima zidova, a zadnjih tjedana opet lete Molotovljevi kokteli, uz desetine ozlijeđenih i stotine privedenih.

Hrvatska se prije godinu dana, premda je, barem javno, ništa nije obvezivalo, pridružila sankcijama protiv Sirije koje je nametnula EU, čime je Ina pretrpjela goleme gubitke. Prošla je godina, Assadov režim nije pao, poslove su preuzeli drugi. Prema lanjskim riječima Radimira Čačića, godišnja dobit Ine u Siriji bila je dvije milijarde kuna, od čega je polovica “naša”. Ako zbrojimo samo taj gubitak u Siriji i izgledno odustajanje od potraživanja od Ljubljanske banke zbog slovenske ucjene (prenesena štednja iznosi 278 milijuna eura, uz kamate taj iznos se penje na gotovo 700 milijuna), lako je izračunati kako je samo na te dvije stavke Hrvatska u računici s Europskom unijom već u startu izgubila više nego što u najoptimističnijim prognozama može “povući” (kako se u euronskom novogovoru uobičava reći) u prvih nekoliko godina. Ali, srećom, tješi nas to što ćemo “ravnopravno sjediti za stolom s ostalim članicama EU”.