Koji je jezik u Hrvatskoj u javnoj upotrebi: hrvatski ili engleski nije ishitrena nego stvarna dvojba. Ravnodušnost i nebriga prema pravilnoj javnoj upotrebi hrvatskoga jezika u Hrvatskoj toliko su se zakorijenile da nam sve normalnije postaje objasniti nešto engleskim nego materinskim jezikom.
Kamo smo stigli poenglezujući sve i sva, a najčešće bez valjana razloga, u svojem "sociolingvističkom zapisu s početka 21. stoljeća", knjizi izazovno naslovljenoj "Hrvatski u zagradama", otkriva mr. Nives Opačić. S podnaslovom "Globalizacijske jezične stranputice" knjizi što ju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada misao vodilja vapaj je običnog čovjeka objavljen u novinama: "Šoping, skrining, bekstejđ: Kojim to lengviđom govorimo?". Što ćemo sa svojim jezikom kad više nemamo ni abecedu nego ejbisidu, a za to su se ponajviše pobrinuli političari, novinari, akademski građani.
Izgubljena abeceda hrvatski je jezik dakako utjerala u zagrade, a o tom svjedoče svakodnevni primjeri, koje je N. Opačić najčešće nalazila u medijima. Roštiljanje, kakvo poznaju i drugi narodi, zbog poznate je hrvatske dodvorljivosti postalo barbecue, pa je u tekstu koji je autorica citirala prvo naveden engleski izraz, a potom je na hrvatskom objašnjeno kako bi se trebalo zvati nešto za što već imamo svoj naziv. Engleskom se utječemo i priklanjamo i kad imamo svoj bolji i kraći izraz. Na primjeru on the record (službeno) i off the record (neslužbeno) najbolje se vidi kako oni koji prednost daju engleskom uz objašnjenje da se na tom jeziku može sve reći kraće nego na hrvatskom nemaju pravo.
Imaju li pak pravo oni koji običnu prodavaonicu cipela u svojoj ulici nazovu "Shoes" i za to nikom ne odgovaraju, suvišno je i pitati se. No nije naodmet, a o tome baš i duhovito i, prije svega, stručno i svima razumljivo piše N. Opačić, s kojim ćemo jezikom u Europu. Tko će nam dati avis da to bude hrvatski, a ne engleski?