Hrvatski kontrasti

Hrvatska je zemlja golemih suprotnosti. S jedne strane, intenzivno pregovara o ulasku u Europsku uniju, modernizira se i vizionarski gleda u daleku budućnost, a s druge još liječi ratne rane, kao da je zapela u nekom rovu, punom krvi i čahura ispaljenih metaka, iz kojeg se ne uspijeva izvući.

Dok u bruxelleskim uredima državni dužnosnici razgovaraju o provedbi akcijskog plana za borbu protiv korupcije, o restrukturiranju brodogradilišta ili privatizaciji željeznica, u hrvatskim prostorima, lišenim moći i sjaja, vukovarski zatočenici srbijanskih logora istodobno vape za pravdom i traže od glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da pokrene istrage kojima će biti utvrđena odgovornost za zločine, ne samo stražara i zapovjednika u logorima smrti nego i institucija u Srbiji koje su iza njih stajale.

Danas, kad se za subotnjom kavom na špici govori o rukometnim dvoranama namijenjenim Svjetskom prvenstvu, ili o tome hoćemo li dobiti organizaciju Europskog nogometnog prvenstva, ili o tome koliko je urbanih vila sagrađeno posljednjih godina po atraktivnim zagrebačkim obroncima, bivši se logoraši doimaju poput duhova iz prošlosti, koji se povremeno pojavljuju kako bi narušili sklad.

A nisu duhovi, nego ljudi koji žive pokraj nas. Možda se usred noći bude i od straha skaču u krevetu baš u susjednoj kući. Za njih prošlost nije zaključena i neće biti sve dok ne prevlada osjećaj da je pravda zadovoljena i da agresija nije još jednom ostala nekažnjena. A to se čini tako daleko i nedostižno. Mnogima je danas lakše ne razmišljati o tome.

Vjerojatno se pitaju čemu razbijati glavu nečim na što se ne može utjecati, čemu trošiti energiju na pljuvanje cinične međunarodne politike koja je spremna zatvoriti oči nad time da Radovan Karadžić i Ratko Mladić još nisu izručeni Haaškom sudu i da, vjerojatno, nikad neće niti biti, čemu se iscrpljivati bešćutnošću prava koje ne sagledava kakva je očekivana pravda i kaže da Srbija nije odgovorna za genocid u BiH... No, ma koliko ne razmišljali o svemu tome, osjećaj poratne nepravde duboko je ukorijenjen u hrvatskom društvu. I ostavlja tragove na njemu, jača frustracije i ozlojeđenost prema svijetu.

Hrvatska vlast mora od prigode do prigode objašnjavati europskoj administraciji zašto tako mali postotak Hrvata podupire ulazak u EU. A ako netko treba znati odgovor, onda su to oni. Potpora članstvu u EU počela je padati s rastom svakovrsnih pritisaka na Hrvatsku  od izručenja hrvatskih generala Haagu do zahtjeva da se drastično smanje državne potpore brodogradnji ili poljoprivredi. Što god Hrvatska napravila, koji god zahtjev ispunila, kakav god zacrtani joj cilj dosegnula, koliko god hrvatska vlast ostavljala dojam kod vlastite javnosti da je još malo svinula kičmu  pokazalo se da nije bilo dovoljno.

U Dalmaciji stari ljudi kažu da tovara možeš mlatiti sve dok ne crkne. Tako se nekako dogodilo i s potporom prosječnog Hrvata ulasku u EU. Ljudi su se jednostavno umorili od stalnog pritiska koji je, kad se ticao ratne problematike, samo produbljivao osjećaj nepravde.
Vukovarski branitelji, kao jedna od hrvatskih kontrastnih slika, koji su ovih dana zatražili Bajićevu akciju prožeti su tim osjećajem nepravde. I srebreničke majke također.

Unaprijed je osjećaju i majke iz Dubrovnika, Gospića, Osijeka, Zadra, Vinkovaca, Šibenika... kojima je, nakon nedavne haaške presude u tužbi BiH protiv Srbije, jasno da hrvatska tužba za genocid protiv agresorske države nema šanse za uspjeh. No, to ne smije biti razlog za povlačenje. Onoj Hrvatskoj koja još traži unutarnji mir sigurno nije potrebna predaja bez borbe.